Ekspresionizam 6e2b1v

EKSPRESIONIZAM

Ekspresionizmu je kao vrlo široku pokretu teško oblikovati nedvojbeno određenje. Opsežan je i raznorodan prosvjed protiv dotadašnje umjetnosti, žestoka kritika pozitivizma, naturalizma i impresionizma. Pobunjenici, mladi ekspresionisti, odbacivali su umjetnost koju su imenovali jednostavnim odrazom zbilje. Zagovarali su unutarnje traženje zbilje jer zbilja nije izvan čovjeka, nego je u čovjeku. Ustaljeni naziv ekspresionizam proizašao je iz nastojanja kritičara za zaključkom kada je pokret već bio dobro ukorijenjen u slikarstvu i književnosti, muzici pa i kazalištu. Posebno

su taj naziv širili njemački časopisi "Der Sturm"

("Juriš") i "Die Aktion", ali potrebno je spomenuti da su ta dva časopisa "u svojoj selekciji moderne poezije polazila od teorijskih predodžbi koje se u znatnoj mjeri razlikuju" (V Žmegač). Početak ekspresionizma povjesničari nalaze u Francuskoj, posebno

u

slikarstvu. Suvremeni istraživači ekspresionizma ` ističu da su na njegovu pojavu utjecali slikari Vincent van Gogh (Vensan van Gog), Edvard Munch i Paul Gauguin (Pol Gogen). Posebno se ističe Gauguinova uloga u pouku, primjerice da se i stablo može obojiti jarko crvenom bojom ako se umjetnik tako želi izraziti, prihvatili su "fovisti" na Jesenskom salonu u Parizu 1905. Predstavili su svoju koncepciju o slici koja nije dekoracija, ni kompozicija ni red, nego izraz. Ekspresionizam se najsnažnije očitovao u Njemačkoj, a najjači utjecaj su na njemačke ekspresioniste izvršili doseljeni slikari Van Gogh i Munch. Na ekspresioniste je velik utjecaj izvršio i filozof Friedrich Nietzsche. Prva skupina njemačkih ekspresionista organizirala se 1905. i nazvana je "Die Brucke" ("Most"). Imala je dobre veze s francuskim fovistima. Ta se skupina održala do 1913. Drugo ekspresionističko društvo osnovano je 1911. pod nazivom "Blaue Reiter" ("Plavi jahač"). Glavni su osnivači Vasilij Kandinski i Franz Marc. 1

Za tu se skupinu tvrdi da je izrazito misaono usmjerena, a obojica istaknutih predstavnika voljela su plavu boju. Unatoč razlikama između tih dvaju ekspresionističkih

slikarskih

društava

zajedničko

im

je

odbacivanje

naturalističkog i impresionističkoga gledanja "izvana". Zanimalo ih je "iznutra". Impresionistima su predbacivali njihovo preveliko povjerenje u oči. U književnosti se ekspresionizam razmahao u drugom desetljeću 20. stoljeća, na tragu ekspresionizma u slikarstvu. Nikada neće biti zajedničkoga ekspresionističkog programa, ali istaknuti su kritičari iznosili svoje ekspresionističke smjernice i očekivanja od književnosti. Mnogi su ekspresionisti isticali da vrijeme u kojemu žive potiče krik, prosvjed protiv očaja. Hermann Bahr (1863. - 1934.) napisao je 1916.: "I evo očajničkog krika: čovjek vičući traži svoju dušu, iz našeg vremena otima se samo krik očaja. Čak i umjetnost viče u tmini, zaziva u pomoć, priziva duh: to je ekspresionizam." Uspoređuje ekspresionizam i impresionizam: "Impresionizam je odvajanje čovjeka od duha; impresionizam je spuštanje čovjeka na razinu gramofona vanjskog svijeta. I evo ekspresionista da čovjeku ponovo otvori usta: čovjek je odviše dugo šutke slušao; sada hoće govor duha." Dok je to Bahr pisao, bjesnio je u Europi Prvi svjetski rat. Osim u Njemačkoj i Austriji, uz začeće u Francuskoj, ekspresionizam je imao odjeka - u Belgiji, nordijskim zemljama, Madarskoj, Češkoj, Italiji (melodični ekspresionizam), Rusiji i dr. Ni u jednoj drugoj zemlji ekspresionizam nije bio t ko širok i različit pokret kao u Njemačkoj. Opće je mišljenje da je najbolje uspjehe postigao u prvoj razvojnoj fazi. Više se ekspresionista u završnici drugoga desetljeća 20. stoljeća oglasilo tekstovima (manifestima)

koji su obrazlagali pjesnička

ekspresionistička

postignuća i otkrića. Kasimir Edschmid u tekstu o ekspresionizmu u književnosti i novo pjesništvo zabilježio je:

2

Cijelo područje bavljenja ekspresionističkog umjetnika postaje vizija (viđenje). Umjetnik ne gleda, on vidi. Ne prikazuje, nego doživljava. Ne ponavlja, nego oblikuje. Ne uzima, nego traži. Nema više lanca činjenica: tvornica, kuća, bolest, vika i glad. Postoji o tome sada samo vizija. Značenje se te činjenice iscrpljuje čim umjetnikova ruka, prodrijevši kroz njih, dokuči ono što je iza njih. Suprostavljeni impresionizmu, ekspresionisti su nadahnuće za svoje stvaralaštvo nalazili ondje gdje nije bilo tradicionalne ljepote. Umjesto prirode i drugih ljepota, njih zanimaju "ružni" motivi: bučni gradovi, sirotinjska predgrada, bolnički odjeli za najteže, neizlječive bolesti, ulični metež, ratna stradanja, dimljivost gostionica i kojekakvih ružnih svratišta, prostori onečišćeni ispustima tvorničkih dimnjaka i sl. Ekspresionizam ne dopušta nikakve stege u oblikovanju književnoga teksta. Ruše se potpuno pravila pjesničkoga stvaranja. S povjerenjem u veliku preobrazbenu snagu duha ne poštuju nikakvu prirodnu logiku zbivanja, nikakvu prirodnu "istinu". Ostvaruju nizanje, brzi prolaz dojmova. Ne zanima ih sustavna psihološka raščlamba, ni u dramskom stvaralaštvu koje je u razdoblju ekspresionizma ostvarilo izvanredna djela. Dvije su prekretničke zbirke u njemačkom ekspresionističkom pjesništvu: Vječni dan (1911.) Georga

Heyma (Geork

Hajm,

svijeta(1911.) Franza

Werfela (Franc

Verfel,

1887

1912.)

1890-1945.). Uz

i Prijatelj tu

dvojicu

najistaknutiji su pjesnici Ernst Stadler (Ernst Štadler, 1883 - 1914), Georg Trakl(Geork Trakl, 1887 - 1914.) i dr. Najpoznatiji su ekspresionistički dramatičari Georg Kaiser (Geork Kajzer, 1878. 1945.) i Ernst Toller (Ernst Toler, 1893-1939.). Ekspresionistički pokret u književnosti počeo je gubiti dah u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, a u završnici trećega desetljeća potpuno će smalaksati. Uslijedila su umjetnička razočaranja, gubitak povjerenja u očekivane promjene. Velik je broj ekspresionista izgubio život u ratu, mnogi su u znakovitim okolnostima poumirali mladi. Neki su u novim, opasnim životnim okolnostima

3

zašutjeli, a na koncu pred nacističkim valom u Njemačkoj raspršili su se po svijetu preostali njemački ekspresionisti. Slično

se

događalo

ekspresionističkim

i

s

muzičarima

ekspresionistima-likovnim i

kazališnim

umjetnicima

redateljima.

U

te

glazbi

s se

ekspresionizam očitovao odstupanjem od uobičajenih melodijskih, harmonijskih, ritmičnih i formalnih pravila skladanja. Ekspresionizam se u pozorištu, posebice u Njemačkoj i Rusiji, očitovao odstupanjem od tradicionalne scenografije, uključivanjem mnoštva te u glumačkom prenaglašenom gestikuliranju, izravnom oponašanju životnoga nemira, izrazitoj patetici. Sve je praćeno velikom igrom svjetlosti i zvuka: ljudskih artikuliranih i neartikuliranih glasova, krikova, zvukova izazvanih novim tehničkim napravama. Na pozornicu se uključuje i film. Nastoje se ostvariti fantastične dekoracije. Kratko je trajao ekspresionizam. Tek koja dva desetljeća: u književnosti i kraće. Ipak, označio je umjetničku prekretnicu, plodonosan udar na tradiciju. Značajan je utjecaj ekspresionizma na umjetnički, književni razvoj u 20. stoljeću. Tako je i u hrvatskoj književnosti koja se u taj književni pokret prvi put uključila bez kašnjenja, gotovo istodobno, u ekspresionističkoj širini i raznovrsnosti Odlike: -Negacija impresionizma i objektivne stvarnosti -Pisci ispoljavaju prezir prema velegradskom zivotu -Osjecanje izgubljenosti, osjecanje bezizlaza u zivotu vlada -Pjesnik bjezi u kosmicke daljine -Istice unutrasnji svjet covjeka,njegova traganja u traumi i silovita razocarenja -Ritam recenice je dinamican i silovit

4

EKPSPRESIONIZAM U POZORIŠTU I FILMU

"Kada su ekspresionisti poceli da narušavaju realisticku formu u dramaturgiji i pozorišnom izvodenju (prvo Strindberg u svojim kasnim komadima, a zatim i njegovi slijedbenici prije i poslije Prvog Svjetskog rata), postalo je moguce da se priroda drame remodelira na beskonacno mnogo nacina. U svakoj ovoj fazi remodeliranja... upotrebljeni su koncepti dramske umjetnosti ili ideje pozorišne umjetnosti..." piše Džon Gasner u "pravcima moderne pozorišne drame". Sigurno je da ekspresionisticke drame treba tretirati kao ipak jedan znatno suženiji izbor, jer bi podjela na realisticku i ekspresionisticku dramu i ovu drugu svrstala i drame koje se medusobno razlikuju cesto i više nego što se neka od ekspresionistickih drama razlikuje od neke realisticke. Pocetak ekspresionistickog pokreta vezuje se za kasniji period Strindbergovog stvaralaštva, narocito za drame "Put u Damask", "Igra snova" i "Sablasna sonata". Vrhunac svog razvoja i uticaja ekspresionisticka drama doživlja izmedu 1912. i 1925, kada na tradicjama Strindberga i Vedekinda (subjektivisticka struja) , sa jedne, a Hauptmana (društveno angažovani ekspresioizam), sa druge strane, u Evropi i Americi stvaraju svoje drame Jevreinov, O' Nil, Džordž Kaufman i Koneli Mark, Georg Kajzer, Oskar Kokoška, Lotar Šrejer, Toler, Capek, Elmer Rajs, Oden i Šervud, reditelj Rajnhart, Vahtangov, Tairov i Piskator. Medutim ekspresionizam se nije pojavljivao u čistom obliku vec je u realistickim dramama bilo eksp. elemenata, i obrnuto, tako da se prisustvo ovog pokreta u istoriji pozorišta i drame ne može zaobici a da se pri tome ne zanemari jedan vrlo znacajan broj dramskih djela i predstava. U cjelokupnom repertoaru ekspresionistickog pozorišta moguce je raspoznati dvije struje. Jedna koja pocinje sa Strindbergom i Vedekindom i dalje se produžava preko O' Nila, Kajzera, Evreinova. Kod slikara obuhvatao je skoro sve Evropske zemlje ali je najviše pozorišnog uticaja ostvario u Njemackoj. Mnoge tendencije XIX umjetnickog stoljeca bile su pod pritiskom realizma i njihova orijentacija bila je okrenuta vanjskim uticajima; npr. Francuski slikari impresionisti vidjeli su kvalitet u "hvatanju" svjetlosti. 5

Ekspresionizam je bio jedan od nekoliko trendova koji se borio protiv realizma i okrenuo se unutrašnjim ekstremnim izoblicavanjem radije nego prikazivanjem spoljnih elemenata i uticaja. Postojale su dve grupe umjetnika koji su se okupljali; "Most" i "Plavi jahac". Ovaj drugi je bio potpomognut umjetnicima kao što su Kandinski a postojali su i umjetnici sa svojim posebnim stilom ekspresionizma kao štoje Oskar Kokoscha. Oskarovi komadi "Ubistvo", "Nada žene" su postavljeni u eksp. Maniru, teme obuhvataju protest protiv kapitalistickog svijeta i eksploatacije. Cilj glumaca je bio ispoljiti osjecanja ekstremno na najmoderniji moguci nacin , govornom tehnikom i pokretima tijela. Sredstva kojima su se koristili su npr. skeleti iscrtani po tijelu ili zaledeni detalji u ekstremnoj emociji. Glumci su vrištali, galamili, nanosili bol sve da bi direktno uticali na publiku. Njemacki ekspresionisticki pokret razvija se u Februaru 1920. ne više kao eksperiment vec kao potpuno prihvacen stil i filmom premijerno izvedenim u Berlinu,"The Cabinet of dr Caligari"i odmah je prepoznato kao nešto novo u filmskoj umjetnosti.To je briljantna ekspresionisticka eksplikacija Robera Vineabavi se prevashodno sviješcu pojedinca i individualnom analizom neispitanih i zatamnjenih dijelova covjekove psihe. Druga struja ciji je rodonacelnik Haupthman prevashodno sa svojom dramom "Tkaci", ukljucuje najveci broj dramskih pisaca koji hoce, upotrebljavajuci slicne arealisticke metode kao i pisci prve struje, da naslikaju masu, da riješe ili postave socijalni problem na pozornici. Neke zajednicke osobine , medutim, vezuju subjektivisticku i socijalnu struju ekspresionistickih pokušaja. Ekspresionisti vjeruju da na pozornici treba da bude prikazana dezintegracija licnosti i društva u modernom dobu tehnickog napretka. Da bi to postigli, bilo je potrebno prije svega da razore prividno jedinstveni, spoljni oblik stvarnosti, i da pokažu prave mehanizme koji determinantno funkcionišu bilo u pojedincu, bilo u društvu. Za razliku od subjektivisticke struje, koja akcenat stavlja na covjekovu dušu kao odjek univerzuma, insistira na spiritualnoj analizi covjekovog unutrašnjeg iskustva, vjeruje u realnost djela postavljenog nasuprot realnosti- druga struja upotrebljavajuci cesto iste metode, interesujuci se i za subjektivnu projekciju covjeka ipak akcentuje društvene okolnosti, pretvara masu u glavnog junaka svojih djela. Nije ni malo slucajno što

6

je ekspresionisticka drama uvela u pozorište reditelja sa znacajem koji nikad ranije nije imao u teatru, i normalno je da on postaje podjednako važan za razvitak pozorišta koliko i pisac drame. Ponekad "rediteljisticka" predstava u jednom elementu ostvaruje na pozornici ono što drama ostvaruje u tekstu, dakle zahvati koji imaginaciju i prisustvo reditelja stavljaju u ravnopravni odnos sa znacajem teksta i imaginacijom autora. Pribavljaju reditelju status ravnopravnog koautora u kreiranju umjetnickog djela- i ne samo da polaze od ekspresionizma vec su zaslužni za njegov razvoj i stvaranje. Mejerholjd i Rajnhart su gotovo istovremeno došli na svoju antirealisticku teatarsku ideju. Prvi je 1902. godine Moskovsko umjetnicko pozorište u kome je bio glumac, oznacavajuci tako svoj prekid sa Stanislavskim i sa realistickim metodom, a Rajnhart je te iste godine poceo svoju karijeru u berlinskom Malom pozorištu postavljajuci, karakteristicno, drame Strindberga i Vedekinda. Režirajuci orijentalnu pantomimu on ce po ugledu na Kabuki upotrijebiti stazu koja ulazi u gledalište i tako razbiti konvenciju cetvrtog zida. Konvencionalna pozorišna kuca vrlo brzo ce postati smetnja ostvarenju njegovih zamisli, pa ce Sofoklovog "Cara Edipa" postaviti u becki cirkus "Šuman", a Hofmanstalov moralitet "Svako" na trg ispred Salcburške katedrale. Masa pozorišne kompresije, rotaciona pozornica, maštovita upotreba svjetlosti i raznih scenskih efekata, karakterišu rad ovog reditelja koji ocigledno ne vjeruje da pozorište pocinje i završava na dijalogu, vec talentovano dokazuje da je to medijum u kojem su i druga sredstva podjednako vrijedna kao i tekst. Drugi reditelj koji je rediteljisticki prilazio teatru je Vsevolod Mejerholjd. Ovaj veliki ruski reditelj otežava klasifikaciju jer ga je teško odrediti kao striktno ekspresionisticki. Medutim, niz elemenata koji su legalizovani u pozorištu omogucili su uspješno izvodenje ekspresionistickih drama.Mejerholjdova cuvena "antinaturalisticka" predstava Ibzenovih "Aveti", u kojoj uklanja zavjesu, ima mnogo ekspresionistickih elemenata, dok Gogoljev "Revizor" biva opisivana kao cisto ekspresionisticka. Inace novinu koju je uveo Mejerholjd najcešce nazivaju konstruktivistickom, prevashodno zbog toga što dekori njegovih predstava djeluju cesto kao konstrukcija- satavljeni su od stepenica,cijevi, rampi, platoa.Dinamicna gluma u njegovim predstavama, lišena stanislavskog poniranja, identifikacije sa

7

likom, subjektivnosti i potrage za emocionalnim dubinama, približava se idealu mahanicke igre koja se tako skladno poigrava sa namjerama ekspresionista. Mehanicnost glumackog pokreta, sredina koja postaje apstraktna u težnji da bude superobjektivna. Pa velike kompozicije koje srecemo kod Rajnharta, veca ekspresivnost na racun glumackog istraživanja psihološkog-sve su to osobine bez kojih teatar ne bi mogao da udovolji ekspresionistima. Vahtangov tvrdi ono isto što tvrde ekspresionisti: da realnost predstave ne mora da bude slicna pojavnoj realnosti, a u pozorišnom smislu, da predstava koju gledamo nije realnost vec da je predstava. Bez obzira na bukvalnu vezanost za ekspresionizam ili manju ili vecu udaljenost od njega, cinjenica je da bez kreativne realisticke invazije na teatar ekspresionisticka drama ne bi imala svoj medijum. U zajednici sa rediteljima, ekspresionisti su rašcistili pozorišni prostor tako da je na njega mogao da stupi Ervin Piskator kojeg smatraju pretecom Brehta.

Antinaturalizam

Piskatora

postaje

potpuno

objektivan,

dok

je

antinaturalizam i teatralizam ekspresionista bio subjektivan. Piskatorovo pozorište se svodi na tezu kja je u samom srcu spektakla, njegova sadržina i svrha Preko Piskatora ekspresionizam je stvorio prostor za Brehtov epski teatar.

8