Cesarec Pjesme 4wxy

Jabučan cvijet Čitavu noć je, vani kraj trga, cvao bijel jabučan cvijet. Čitavu noć je i u čaški njegovoj, ko u bijelom kaležu, okrugla poput hostije, ležala i sjala zlatna ploča uštapa. Čitavu noć su njegovi ljubičasti prašnici čekali lepira svoga, da ih oplodi u igri nevinoj, i sam ko nevin lepir, u tišini noćnoj spavajuć, ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene. I čitavu noć, na sto koraka daleko, moje je tijelo bilo plijenom spilje đavolje i od demona trozubim bičem šibano. O čitavu noć, dok vani je cvao bijel jabučan cvijet, ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene. To nisam bio ja; ne, ne, u duši je mojoj također cvao bijel jabučan cvijet i strujala tiha čežnja za srećom čišćom, uznesenijom. To nisam bio ja, neko drugi; – no drugi taj, nije li i opet ležo u spilji đavoljoj, bičevan trozubim bičem strasti, pod gusarskim teretom žene. O, kako sam amo pao, u spilju ovu đavolju, u kojoj je prije mene crna gostoprimka moja sedamnaest gosti u svatove plaćeničke primila? Čitavu, čitavu noć, demoni su trozubim bičem tijelo moje šibali, i triput pavši, strasti su moje ko pijetli zlovijesni, tri puta ponosu mome objavili do očajanja tešku izdaju! Konačno, konačno sam izašo, a vani bilo je jutro. Raskošno proljetno jutro, sa cestama od mlijeka, šumama od patine, nebom od svile,

Poslije i prije klanja Mi nijesmo krivi što časi su loši i huljâ što ima na snope, mi nijesmo dužni svirati dude, – Kako bi gazde s Dunava htjeli, – kako bi forum htio Europe.

Življasmo nekoć ko ovnovi dobri, bojeć se pruta gladnog pastira, ne znasmo vrijeme, ljudski koledar. – Vrijeme je teklo. Gledasmo tupo kako u dude pastir to svira.

S prutom kraj sebe sviro je pastir, dok nijesu na nas vukovi pali; bleknusmo tužno, skunjivši glave pusteć se klati. A vukovi prosti srećno su, vješto, voljko nas klali.

Mnogo nas osta, a kosti pastira ležahu na tlu tvrdog kraj pruta; smijali su se vukovi siti nama, pastiru, bezbrižnoj svirci: "Svirajte, dragi, još nekol'ko puta!"

To nama bi dosta. Pljunusmo na se, ovnove tupe. Idejna braća stisnusmo pjesti, znojne od snage, prezrevši dude, digosmo prute bombom se, miškom, krvarenje vraća.

Vrijeme je tako, to drukčije ne

s mjesecom ko načehnuta već malo čahura svilčeva, sa suncem, tek izašlim nad brdom ko velik rumen cvijet. Sve je bilo još netaknuto, čisto, a u toj čistoći, odkud se pojavih ja? Slomljen, ojađen, u sebestidu, sebi samome tek sjena, ja potuljen se vukoh uz ograde ko zlotvor. A tad, odjednom, stadoh: preda mnom se ko bokor bijel, ogroman, zaoblilo u cvatu stablo jabuke. I šta mi je bilo, zašto? – o da! – i ko u znak otkupljenja ja uzeh jedan cvijet, bijel cvijet jabučan. No ni tren još nije prošo, a tri su mi latice pale, iz ruke, još teškim kalom prljave. Tri su latice pale – i malo mi ne udariše suze: o, kad bi bar i tri pada moja u spilji đavoljoj, tri pada bila bijelih latica cvijeta jabučnog!

ide, mi sasma nove slijedimo stope: Ideja naša živi od krvi ... – eto nek znadu dunavski vuci – eto nek znade forum Europe. August Cesarec, Zagreb, Sudbeni stol, 21. IX. 1912

August Cesarec, Hrvatska revija, 1928.

Životopis Nakon osnovne škole pohađa gimnaziju (1904.-1912.) kada puno čita domaće i strane pisce (S.S. Kranjčević, Janko Polić Kamov, Emil Zola, Maksim Gorki, S. Stepnjak Kravčinski, P.A. Kropotkin i dr.). Već kao gimnazijalac bio je socijalistički usmjeren, zbog čega je pod stalnom policijskom paskom i više puta je zatvaran, a 1912. godine uhićen je i optužen za suučesništvo u atentatu na kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja te osuđen na tri godine robije. Robiju izdržava u kaznionici Srijemska Mitrovica. Godine 1914. Cesarec je pušten sa robije i odmah podnosi molbu za prijem u Socijaldemokratsku stranku ali molba mu nije prihvaćena s obrazloženjem: da se stranka ne bi kompromitirala. Pred kraj godine 1915. biva mobiliziran i poslan u Kruševac u okupiranoj Srbiji a nakon sloma Austro-Ugarske vraća se u Zagreb te pristupa Socijaldemokratskoj stranci i opredjeljuje se za ljevicu koja 1919. godine na Kongresu ujedinjenja u Beogradu osniva SRPJ (komunista) a 1920. na Drugom Kongresu u Vukovaru mijenja ime u KPJ. S Miroslavom Krležom pokrenuo je i uređivao 1919. godine časopis Plamen koji u kolovozu iste godine biva zabranjen. U jesen 1922. godine od KPJ je poslan, u svojstvu delegata, na IV. kongres Komunističke internacionale u Moskvu. Poslije Kongresa u Moskvi ostaje pet mjeseci a na povratku je, na granici, uhićen i potom osuđen na dva mjeseca zatvora. Na vijest o uhićenju i utamničenju Augusta Cesarca listovi Borba i Savremenik traže njegovo puštanje

na slobodu a Miroslav Krleža u svom poznatom članku Slučaj Augusta Cesarca u listu Nova Evropa (br. 16, 1923.) diže optužbu protiv tadašnje žalosne situacije u državi. Krleža o Cesarcu i njegovim zatvorima: "Kao maturant, August Cesarec bio je uhapšen (8.VI.1912), na dan atentata protivu komesara Cuvaja, i bačen u Mitrovicu, gdje je ležao sve do uoči rata (1914). Bolestan, tuberkulozan, i slomljen, on je onda počeo kao politički sumnjivac, i austrijski soldat bez čina, onaj teški križni put po soldačkim bolnicama, i kasarnama, koji je trajao sve do oktobra Osamnaeste, dakle pune četiri godine. Za vlade zagrebačkog Narodnog Vijeća bio je opet uhapšen, još kao politički sumnjiv austrijski vojnik, a nekoliko mjeseci poslije toga prisiljen da skloni za granicu, u emigraciju, pred progonima tadanje demokratsko-socijaldemokratske koalicije, opet kao politički sumnjivac. Vrativši se iz inozemstva još bolesniji kući, on je intenzivno radio književno i publicistički, više plijenjen i cenzuriran nego objavljivan. Onda je uhapšen ponovno, za Alijagićeva vješanja, pa nakon nekoliko nedjelja pušten, ganjan po raznim austrijskim patentima, praćen detektivima, preslušavan vječno na policiji, premetan perijodički uvijek, po nekom sistemu, dok nije konačno otputovao u Moskvu. A sada imade eto čast da opet sjedi pri sudbenom stolu u Zagrebu. U mariborskom policajnom zatvoru bio je držan kao običan policajni kažnjenik, izoliran, prisiljen na robijašku hranu u pritvoru, zajedno sa šiberima i varalicama; a sada, mjesto da sjedi kao kulturan radnik u kakvoj evropskoj biblioteci, on, jedan od naših najistaknutijih mlađih književnih radnika, trune u zatvoru u nepomičnoj jalovosti samice." - Slučaj Augusta Cesarca, Nova Evropa, br. 16, 1.6.1923) Kao uvjereni antifašist boravio je 1937. godine u Španjolskoj, o čemu je pisao u knjizi Španjolski susreti. Za vrijeme NDH zatočen je u Kerestincu te je nestao u poznatom bijegu. Nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i drugova organiziran je, u noći između 13. i 14. srpnja, bijeg iz Kerestinca. Bijeg nije uspio zbog loše organizacije i svi su bjegunci uhvaćeni i odvedeni u podrum zatvora u ulici Račkoga 9. Par dana poslije stavljeni su pred senat pokretnog prijekog suda i zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti osuđeni na smrt. Vjerojatno je pogubljen zajedno sa ostalim drugovima u zagrebačkoj Dotrščini 17. srpnja 1941. U njegovoj ćeliji ostao je dramatični zapis na zidu: "Živjela sovjetska Hrvatska!". [1] Šest godina poslije Drugog svjetskog rata tokom preuređenja prostorija u bivšem ustaškom zatvoru u ulici Račkoga 9, pronađen je zapis: "U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!". Ekspertizom rukopisa utvrđeno je da je autor zapisa August Cesarec. Fotografija zapisa objavljena je u listu Borba 4. siječnja 1961. godine ali bez završnog slogana.[2]

Književno stvaralaštvo [uredi] Objavljivao je putopise, prevodio Maksima Gorkog, Victora Hugoa i Emilea Zolu te je pisao mnogim listovima, časopisima i tjednicima kao što su: Plamen (1919), Istina (1919), Nova Istina (1919), Novi svijet (1920), Komunista (1921), Borba (1922.-1924.), Kritika (1922), Omladinska borba (1923), Književna republika (1923.-1925.), Nova Evropa (1923), Savremenik (1923, 1926.-1927.), Radnička borba (1924), Obzor (1925), Jutarnji list (1925), Hrvat (1925.-1926.), Vijenac (1925.-1928.), Hrvatsko kolo (1927.-1932.), Zaštita čovjeka (1928.-1929.), Hrvatska revija (1928.-1932.), Književnik (1928.-1933.), Literatura (1931.-

1932.), Savremena stvarnost (1933), Danas (1934), Nova riječ (1938.-1939.) i Izraz (1939.1941.). U početku piše ekspresionistički (njegov roman Bijeli lutalac zasigurno je najveće hrvatsko romansijersko ekspresionističko djelo), a poslije se sve više priklanja realističkom konceptu književnog oblikovanja. Najznačajniji dio opusa čine mu romani Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci u kojima se bavi moralnom dekadencijom hrvatskoga građanskog društva prije i neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Cesarčevo posljednje za života objavljeno djelo, Sin domovine, drama o Eugenu Kvaterniku, napisana je u duhu slobodarskih težnji hrvatskog naroda. Cesarčeva Sabrana djela, u dvadeset svezaka, objavljena su u Zagrebu (1982.-1988.).