Statueta 1mx1q

Statueta

(Ahlea ratnice - knjiga prva)

Copyright 2014 Tomislav Škrljac Published by Tomislav Škrljac at Smashwords

Smashwords Edition License Notes This ebook is licensed for your personal enjoyment only. This ebook may not be re-sold or given away to other people. If you would like to share this book with another person, please purchase an additional copy for each recipient. If you’re reading this book and did not purchase it, or it was not purchased for your enjoyment only, then please return to Smashwords.com or your favorite retailer and purchase your own copy. Thank you for respecting the hard work of this author.

Sadržaj

Karta Kontinenta Prvo poglavlje Drugo poglavlje Treće poglavlje Četvrto poglavlje Peto poglavlje Šesto poglavlje Sedmo Poglavlje Osmo poglavlje Deveto poglavlje O autoru Bibliografija

Karta Kontinenta

I

- Kraljice...? - izustila je tiho AdAhlea Sym, izlazeći na veliki balkon s kojeg su se već stotinama godinama kraljice obraćale narodu. Kraljica je stajala pred kamenom ogradom balkona raskošne palače, gledajući zamišljeno dolje, na trg ispred dvorca. - Priđi, Sym, pogledaj - rekla je kraljica, ne okrećući glavu - kako je došlo do ovoga, sjećaš li se? Podno palače koračale su nepregledne trupe vojnika, odlučno stupajući, pogledom uperenim na put koji ih je vodio prema jugu kraljevine. Na prvi pogled moćna i brojna vojska koja bi mogla donijeti veliki preokret na ratištu, nakon što se pridruži trupama koje se već nalaze tamo. No kraljica je bila dobro upoznata sa stvarnim stanjem tih vojnika. AdAhlea, vrhovnica alejnske vojske, još više od nje. Trupe su zapravo činili ranjenici koji se vraćaju na ratište prije potpunog oporavka, dječaci od petnaest do osamnaest godina kojima je još jučer glavna zanimacija bila hvatanje žaba uz obale Čiste rijeke i starci od kojih se rijetko koji još uspijevao sjetiti glavnih zanimacija iz djetinjstva. Mnoštvo ljudi dvojbeno spremnih za ratovanje, zasićenih ratnim strahotama kojih su se nadgledali ili pak zastrašenih ratnim strahotama o kojima su se naslušali i sada ih očekuju po prvi puta uživo vidjeti. - Blijedo se sjećam. - Adahlea se potrudila biti ironična - mnogo je godina prošlo otkako je ovaj rat započet. Ali zar je ikad bilo važno kako ratovi počinju? - Ne, nije. Važno je kako završavaju. A ovaj izgleda može završiti samo našim porazom. Ova posljednja rečenica iznenadila je vrhovnicu Ahlea reda. Istina, situacija na ratištu već godinama nije bila povoljna po Ahleynce jer Waeryehenci su redali pobjede. Međutim, kad se trajanje rata počinje računati generacijama umjesto godinama, tad u glavama svih sudionika rata nastaje potpuno zasićenje i nastupa zaborav svih uzroka početka rata i svake njegove svrhe. Upravo se to zasićenje već godinama širilo ravnicama, rijekama i planinama dvije zaraćene zemlje, smještene izmedu Velikog koronskog gorja na istoku i Živog mora na zapadu i

neugodno se gnijezdilo u glavama svih stanovnika tih krajeva. I napokon, prije dva tjedna, zaraćene strane su pokrenule dijalog u koji su i alejnska kraljica, kao i njezina "ministrica obrane" polagale velike nade. - Kako, zar nismo pred dogovorom konačnog mira? I Waeryehencima i nama je već dosta ovog rata. Kraljica spusti glavu. Neugodna istina još je neugodnija kad je treba prenijeti drugome. - Istina, i jedni i drugi želimo prestanak ovog rata. Dogovor je postignut, uvjeti mira izneseni... Ali bojim se da mi njihov glavni uvjet nismo u stanju ispuniti!

* * *

- Što je bilo toliko važno da me odvuče s fronte usred planova za protuofenzivu? - usudila se pitati Ahlea Dlora Vrhovno vijeće svoga ratničkog reda. Stajala je na samoj sredini veličanstvene velike dvorane, čiji je izgled dobro poznavala i koji je u njoj i nakon toliko vremena izazivao visoko poštovanje. U toj dvorani prošla je mnoge obrede. Prvi, onaj koji donosi najveće uzbuđenje i ostaje visoko među najdražim sjećanjima, bila je inicijacija u red vrhunskog ratničkog reda kraljevine Ahleyn, rezerviranog isključivo za ženske osobe. Slijedili su ga prelasci u sljedeće, sve više stupnjeve. U Dlorinom slučaju prelasci između stupnjeva bili su uglavnom brži od prosjeka svih ostalih pripadnica reda. Onaj posljednji bio je prelazak u stupanj PanAhlea, najviši čin za aktivne ratnice. Taj prvi obred, koji je obilježavao sâmo pristupanje aleanskoj ratničkoj školi, bio je za plavokosu ratnicu od samog dolaska u kraljevsku palaču do posljednjih inicijacijskih riječi aleanske svećenice, neponovljiv i neopisiv doživljaj. Danas, sedam obreda i stupnjeva kasnije, Dlora je na cjelokupnu ceremoniju ipak gledala s mješavinom poštovanja, ali i stava da se radi o nepotrebnom ceremonijalnom glupiranju u tradicionalnim svečanim haljama. Čitava predstava

imala je smisla i koristi kod primanja novih članica, one tada dobivaju još snažniji osjećaj da pristupaju nečemu veličanstvenom. Svi kasniji obredi bili su beskorisno glumatanje, smatrala je. Jednako beskorisno bilo je tražiti od nje da se vrati u glavni grad, bez navođenja razloga i objašnjenja. Njezina potpuna pozornost zadnjih tjedana bila je usmjerena na ratište. Strategije koje je upravo tih dana razvijala unosile su barem minimalnu nadu da se tijek rata može izmijeniti, a niz neuspjeha prekinuti. Taktički potezi koje je povlačila ili se tek spremila povući, bili su kompleksni, detaljni i prevažni. Zato bi posljedice ovog napuštanja ratišta mogle sve napore učiniti uzaludnima. Bilo je to dovoljno da poštovana ratnica bez ikakvoga ustručavanja izrazi drskost u obraćanju Vijeću. - Recimo to ovako - mirno joj je odgovorila AdAhlea, ne obazirući se na Dlorin ton, jer je dobro znala kakve je naravi njezina najmlađa generalka - ako ispuniš zadatak koji je pred tobom, potrebe za protuofenzivom neće biti. Čuvši AdAhleine riječi, Dlora je istog trena izmijenila bijesni izraz lica u stanje pune zainteresiranosti za one riječi koje slijede. - Ti si jedna od rijetkih koji znaju - nastavila je AdAhlea - da smo nakon okupacije Yaraelena, prijestolnice naših neprijatelja, između ostalog Waeryehencima "oduzeli" njihovu svetu statuetu, Tarlaeth. Osam dugih godina vitka Ahlea ratnica plave kose i očiju pokušavala je zaboraviti tu riječ. Sjećanja na događaje vezane uz taj kameni kipić, koji je prikazivao čovjeka s krilima i spuštenim mačem u rukama, bila su još sjećanja na ponosne dane kad su se neznatni ratni gubici gubili u masi velikih vojnih pobjeda. Ali sva povijest pisana iza tih dana tmurna je i drugačija. Uvijek podsvjesno, a ponekad i svjesno, Dlora je okrivljavala taj kipić za veliki preokret, odnosno prekid ratnih uspjeha. - Ponovno ću naglasiti kako sam odlučno bila protiv toga. Inače se slažem sa svim kraljičinim odlukama, ali ukrasti Yaraelu Dvadeset Sedmom njegovu najvažniju "igračku" i držati to svojom malom tajnom bila je vrhunska glupost. Zaista, Tarlaeth je bio daleko više od obične kamene figurice. Pored toga, bio je daleko poštovaniji simbol od bilo kojeg drugoga u čitavom poznatom svijetu.

Nitko se nije klanjao nečemu tako malenom i jednostavnom, koliko Waeryehenci svome kipiću. Smatrali su da njemu mogu zahvaliti za svoje samo postojanje, kao i postojanje čitavog svijeta. I druge su države imale svoje simbole i njihovi simboli su nosili veliku važnost. Čitava jedna južna državica pod imenom Dholl, samu svoju postojanost vezala je uz jednu biljku zvanu cvijet mladosti. Uostalom, i sam Ahleyn je bio naziv za jednu državu, njezinu religiju, društveni poredak, ratničku filozofiju i još mnogo toga. Jedna riječ označavala je čitav smisao i princip postojanja jedne zajednice, u kojoj apsolutnu vlast obnaša ženski spol, na dobrobit svih pripadnika zajednice. Ali divljenje pripadnika Ahleyna prema njemu samome nije se moglo mjeriti s divljenjem Waeyehenaca prema jednom umjetnički preoblikovanome kamenu. - Dobro, Dlora, nećemo ponovno o tome. No, vraćanje Tarlaetha je jedan od glavnih uvjeta za kraj rata. - Oh, baš fino. Spremna sam osobno odjahati do Yaraelena i vratiti statuetu. - Vjerujem ti. No postoji jedan problem. Tarlaeth je sinoć ukraden. Ovo je Dloru potpuno iznenadilo. - Ukraden? Ali, tko...? Nije mnogo ljudi znalo da je statueta kod nas. Sudbina statuete se zaista držala u strogoj tajnosti. Njegovo otimanje bila je provokacija na osobnoj razini, od strane alejnske kraljice, prema vejenskom kralju. Kraljica se nije željela javno hvaliti takvim potezom pred narodom jer je ipak postojala mogućnost da će to građani ipak doživjeti moralno dvojbenim. Dovoljno joj je pak bilo što je i verjenski kralj skrivao pred svojim narodom da više nije u posjedu kipića i na pijedestalu držao repliku. - Točno. A tvoj je zadatak da otkriješ tko stoji iza krađe i vratiš statuetu. No moraš djelovati brzo, jer primirje neće dugo trajati, Erdut je pred padom, a nakon njega Waeryehenci imaju čist put prema Blystu. Mladu generalku nije trebalo podsjećati na opće stanje na bojištu, ovo je bio prvi put nakon pet godina, da ga je napustila. No velika je razlika u mjestu gdje se bojište prije pet godina nalazilo, duboko u neprijateljevoj zemlji pred

Yaraelenom, verjenskom prijestolnicom, i gdje se nalazilo toga trenutka dok je stajala pred Vijećem, kad isti neprijatelj drži cijeli južni i istočni dio Ahleyna, njihove domovine. I nju su vijesti o mirovnim pregovorima između dvije zaraćene strane radovale jer nije vidjela načina da zaustavi niz ratnih neuspjeha, niti se nadala da netko drugi ima kakvu revolucionarnu ideju kako ratnu sreću ponovno preokrenuti. I sada ta prokleta, neprijatelju pretjerano sveta skulptura ponovno stoji na njenom putu, ali i na putu konačnog mira. - Neće biti lako - zamislila se Dlora - Ne znam ni otkud krenuti. - Možda tvoja nova partnerica ima kakvu ideju - AdAhlea je pripremila još jedno iznenadenje. Okrenula je glavu prema malim vratima na desnoj strani dvorane. Prateći njezin pogled, Dlora je ugledala crnokosu mladu djevojku, odjevenu u standardnu opremu Ahlea ratnice prvoga reda. Tamnija boja puti odavala je njezino primorsko podrijetlo, a koračanje tipično za elitne alejnske ratnice nije uspijevalo potpuno sakriti manire djevojke iz plemenite obitelji. Držanje tijela razotkrivalo je mladenačku odlučnost i smjelost, no ni ono nije dalo prikriti na licu jasno vidljiv osjećaj poštovanja prema svim ostalim ženama prisutnima u velikoj dvorani. Svoju dugu ravnu kosu vezala je visoko na potiljku u gusti rep. Standardna tijara, jedan od prepoznatljivih simbola cijenjenih Ahlea ratnica, bila je mnogo veća od Dlorine i ukrašena ornamentima koji simboliziraju zemlju Ahleyn, s nezaobilaznim grbom Ahlea reda u sredini. Ostatak odjeće i opreme bio je identičan onome što je ona nosila: crni kožni prsluk, kratka suknja iste boje, čizmice, mač na leđima i nož u futroli okačenoj o opasač ukrašen alejnskim ornamentima. - Dlora, ovo je Tenen - upoznala ih je Sym - jedna od najboljih učenica Aleanske ratničke škole u njenoj povijesti. Ona će ti pomagati u istrazi. Dlora autoritativno odmjeri mladu ratnicu pa, kad nije uspjela naći bolji prigovor, zaključi: - Neka mi Tenen ne zamjeri, ali bilo bi pametnije pridodati mi nekog iskusnijeg. - Ne može - odlučno odgovori Sym - sve iskusne ratnice su potrebne na fronti, a ja se ne želim s tobom raspravljati. Gubiš moje, a pogotovo svoje vrijeme.

Za AdAhleu je razgovor ovdje završio. Okrene se i da znak rukom, nakon čega su se sve članice Vrhovnog vijeća ustale i napustile dvoranu. Dlora nije bila sigurna kako se postaviti prema svojoj novoj ulozi. Ahlea ratnice moraju biti pripravne na mnoge druge oblike djelovanja pored ratovanja, u mirnodopskim vremenima nerijetko se bave održavanjem reda i mira, a zbog ekstremnih fizičkih sposobnosti i vještina znaju se uključivati i u veće radne akcije. No mlada se generalka u nekoliko posljednjih godina potpuno naviknula na zapovijedanje mnogobrojnim jedinicama i na ratovanje prsa o prsa. S druge strane, negdje iz dubine svijesti osjećala je kako prodire zadovoljstvo. Uspješno rješavanje ovog zadatka moglo bi napokon okončati prolijevanje krvi. Prema nagloj novoj ulozi mentorice je ipak bila manje sretna. Izgubila je sigurnost u nove ratnice, gledajući ih kako uglavnom prebrzo ginu po dolasku na ratište. Njihova obuka bila je, prema Dlorinom mišljenju, nedovoljno temeljita, a njihovo ponašanje na fronti nedovoljno profesionalno, koncentrirano, oslobođeno straha i nervoza… Doduše, ovakva istraga nudi mnogo manje opasnosti od ratovanja, no njoj se nije previše dalo ulaziti u bilo kakve operacije bez punog povjerenja u onoga tko će joj možda u danom trenutku trebati čuvati leđa. Već je razmišljala o tome kako bi joj mogla izgledati karijera nakon što završi svoj put aktivne ratnice. Znala je da se primiče godinama kada, ako se rat završi, više neće moći biti članica kraljičine osobne garde. Nisu je zanimale mirnodopske redarstvene aktivnosti, a nije se niti uopće mogla zamisliti kako sjedi u nekakvim vijećima. Status učiteljice u ratnoj školi činio joj se najprivlačnijim, ali ovako se naglo pojaviti u sličnoj ulozi nije joj predstavljalo užitak. - No, dobro - obrati se napokon Dlora Tenen, nakon što su se našle u omanjoj i ne previše uglednoj prostoriji iza prijestolne dvorane, gdje je kraljica čuvala predmet otuđen od neprijateljskog naroda - reci mi, pripravnice, koji su tvoji zaključci? I koji bi, po tvom mišljenju, trebao biti naš prvi potez? Mlada ratnica pričekala je nekoliko sekundi s odgovorima, ne skrećući zamišljeni, namršteni pogled s postolja na kojem je statueta donedavno stajala. - Ovo sasvim sigurno nije moglo biti učinjeno bez sudjelovanja osoba s dvora.

- Točno. Ali pritom imamo nezgodnu situaciju. Službeno je vrlo uzak krug ljudi koji su znali za postojanje predmeta u ovoj sobi. Iako se nalazio svima na dvoru pred nosom, a također i većini onih koji su tamo tek došli u posjetu, zbilja je malo njih znalo što se nalazilo iza malenih, jedva vidljivih vrata iza kraljičinih leđa dok bi ona sjedila na svome prijestolju. Dlora je otpočetka smatrala smiješnim što svi podanici koji se dolaze pokloniti pred kraljicom, zapravo klanjaju i najsvetijem predmetu njihovih neprijatelja. - Prema onome što sam čula, upućene su, pored kraljice, bile jedino članice našeg Vrhovnog vijeća i ti, kao osoba koja je predvodila operaciju prebacivanja Tarlaetha. Dlora zaista nije voljela da je se na to podsjeća. - Kako rekoh, to je službeni popis. A mi ne možemo znati da li je netko od upućenih podijelio svoje znanje s nekim tko mu je blizak. - Tako je. No to stavlja i tebe na popis sumnjivih. Starija ratnica nije zamjerila mlađoj ovakav zlobni komentar. Glavno obilježje Ahlea ratnica bila je prije svega apsolutna odanost, prema kraljici, ratničkom redu i idealima Ahleyna. Takvo ponašanje bilo je jedna od najviših i najdivnijih vrijednosti u zemlji. Na postojanost ove osobine kod najslavnijih alejnskih ratnica narod se mogao najsigurnije kladiti i u njega nitko nije ni pomišljao sumnjati. Uključujući i neprijatelje Ahleyna. Na temelju takve vjere i sigurnosti Dlora je i zadobila povjerenje za provođenje istrage, iako se mogla smatrati jednom od glavnih sumnjivica. No i jedan takav scenarij u kojem se, po prvi puta otkad dopire pamćenje svih živih stanovnika, pojavljuje izdajnica u alejnskim redovima, nije se smio isključiti. - Da, zato su mi zapravo tebe i pridodali. Da provedeš onaj dio istrage u kojem treba utvrditi moju moguću krivnju. - No, zasad ćemo tu mogućnost isključiti, jer bismo na bojištu sigurno lako pronašli svjedoke koji bi potvrdili kako nisi mogla biti ovdje za vrijeme zločina zatvorila je ovaj dio rasprave Tenen, pa nastavila - Dakle, problem nam je sljedeći: kako provesti istragu među ženama koje su nam sve do zadnje

nadređene? I pored toga, kako ispitati onu koja nam je vrhovni poglavar, samu kraljicu? - Nikako, zasada - zaključi Dlora. Bila je zadovoljna time što njezina suradnica dolazi do sličnih zaključaka i primjećuje iste probleme - iako nam zapravo sigurno ne bi zamjerile. Pritom mislim barem na članice Vijeća, što se ne ustručavamo istragu voditi u svim mogućim smjerovima. - No mogli bismo im pretražiti odaje. Ili provjeriti kod ostalih ratnica da li su dobile kakve neuobičajene zadatke od članica Vijeća? - Dobra ideja, no mene više zabrinjava mogućnost da je za nestanak odgovoran netko treći. Možda netko tko je slučajno otkrio kakav se vrijedan predmet ovdje nalazi, pa odlučio zaraditi na njemu... - Uh, u tom slučaju, statueta bi se mogla već nalaziti na crnom tržištu i tamo se lako izgubiti u nečijoj privatnoj kolekciji... Ili još gore, mogla bi se razotkriti neugodna istina da se Tarlaeth već dugo nalazio u našim rukama. To bi moglo dodatno zakomplicirati ratno stanje. Obje ratnice su zašutjele, prepustivši se svojim mislima. Nizanje mogućih razvoja događaja, sve jednog neugodnijeg od drugoga, širilo je nervozu kod obje djevojke i povećavalo dvojbu u kojem smjeru valja započeti istragu. Tenen tada napokon predloži: - Trebali bismo se uputiti do predgrađa. Tamo su četvrti u kojima se okuplja najveći gradski ološ. Pritisnuti sve poznate doušnike među njima, saznati kruže li priče o nekom velikom poslu, kupoprodaji kakvog vrijednog artefakta... - Znači, predlažeš da istraživanje na dvoru odgodimo? - Tako je, za to ima vremena. Ako se nalazi negdje iza ovih zidova, teško će pobjeći. Dovoljno je zatražiti da straža pojača oprez i postroži provjere svih koji izlaze iz dvorca. Starijoj ratnici nije trebalo mnogo da zaključi kako Tenenin prijedlog ima smisla. Djevojka je očito imala, pored očaravajućeg izgleda kojim je sigurno mogla privući svakog muškarca kojeg poželi, i sasvim dovoljno mudrosti za ostvarivanje velike ratničke karijere.

II

Obične prolaznike na ulici, kraj pivnice "Kod starog Barta", dobro je nasmijala scena okorjelih kriminalaca koji glavom bez obzira izlijeću iz lokala. Dva prelijepa bijela konja stajala su vezana pred pivnicom i dala naslutiti ljudima izvan lokala što se u njegovoj unutrašnjosti događa. Takve plemenite i snažne životinje bile su rezervirane gotovo isključivo za elitne pripadnice alejnske vojske. Predgrađe Blysta, alejnske prijestolnice, bilo je sušta suprotnost ostatku velikog grada. Njegov izgled, a još više način života njegovih stanovnika, odudarao je potpuno od svega što se moglo vidjeti u velikoj većini ostatka kraljevine. Bilo je to mjesto gdje se najbuntovnijim sirovinama među muškim građanima, a i pokojoj neposlušnijoj ženskoj osobi, dopuštalo ponešto slobode da živi i djeluje kako želi. U zamjenu za takav oblik slobode, svi koji su izabrali tamo se skrasiti, morali su pristati na sve neugodnosti koje je to mjesto donosilo. Na apsolutnu vladavinu bezakonja, potpunu nebrigu vlasti za njihovu dobrobit, oronulost građevina nerijetko opasnu po život... Podrazumijevalo se da u svome životu bez pravila i opiranju zakonima, ne smiju pretjerati, zamjeriti se vladajućima previše. Svaki veći lopovluk koji je mogao utjecati na ostatak kraljevine, izazvao bi brzu i nemilosrdnu intervenciju od strane regularne vojske, a ponekad i samih elitnih ratnica. Bilo je to prvo što je većina stanovnika oronulih četvrti pomislila, vidjevši dvije Ahlee na svojim blatnim ulicama: netko je očito počinio veliki zločin i gotovo je sigurno bilo da će se uskoro pokajati. Ubrzo su prvi dežurni sumnjivci završili pritisnuti uz zid. Strah je bilo teško sakriti, na junačenje nije bilo previše spremnosti. Tek par udaraca bilo bi dovoljno da se svaki od njih sasvim zakune u vlastiti život i sve bližnje kako ništa ne zna. Prestrašeni izrazi lica, nerijetki jecaji i poneka suza bili su uvjerljivi dokazi kako ne lažu. Ahlea ratnice bile su gotovo jednako poznate po izrazito časnoj borbi, tamo gdje je god ona bila moguća, kao i po izrazitoj okrutnosti, tamo gdje se ona smatrala prijeko potrebnom. Svi oblici mučenja poznati u svijetu bili su poznati i njima. Jedno pravilo ipak je bilo jasno: okrutnost se nije mogla primjenjivati na svakoga, pogotovo ne u ratnim djelovanjima. Ona je bila rezervirana samo za

poznate kriminalce i dokazane zločince. A u predgrađu je bilo vrlo teško pronaći nekoga tko toj skupini ne pripada. Istraga je bila duga i mučna. Poneki ispitanici bili su spremni, samo da se spase od bolova, ukazivati na beskorisne informacije, slati ratnice kod drugih pojedinaca koji nisu ipak ništa znali. Doveo ih je tako napokon trag i do “Sveznajućeg Noba”. I do spomenute pivnice u kojoj se toga dana nalazio. Nakon što je većina gostiju poslušala savjet i pokupila se iz lokala, Dlora je momka na kojeg su joj ukazali da zna većinu aktualnosti, pribila na zid, smjestila mu nož pod bradu i pritisnula ga točno koliko je dovoljno da neugodno napne kožu, a još uvijek ne zareže i prolije krv. - Ako trebaš informaciju, rekoše, obrati se Nobu - unijela se Dlora u lice izbezumljenom razbojniku - ali Nob je danas nekako šutljiv! Proćelavi starčić izbezumljena lica gledao je Dloru u oči, pokušavajući smisliti kako da se izvuče iz po njega krajnje nepovoljne situacije. Letimični pogled na prostoriju u kojoj su djevojke izvrnule dio inventara i ponekog gosta, kako bi pokazale svoju ozbiljnost i odlučnost, tjerao ga je na zaključak da može birati između pristajanja na Dlorine zahtjeve i dodatnih batina. - Ne znam tko je opljačkao palaču, kunem se! - Ali nešto sigurno znaš. Planiraš li propjevati ili želiš da te uputim u sve poznate metode izvlačenja informacija pomoću noža. - Dobro, dobro - zacvili Nob poput isprepadane djevojčice. U kraljevini kojom vladaju žene, nije se isplatilo zamjerati najcjenjenijima među ženskim rodom Jedan moj poznanik, Bryn, mi je spomenuo jednu zanimljivost... možda nije ništa, ali... - Dopusti da ja sama to procijenim. - Rekao mi je kako mu se bratić pohvalio da je dobio ponudu za "posao života". - Ah, je li - nasmiješi se Dlora - a taj Bryn se može naći na adresi...?

- On živi u malenoj kolibici kraj Sivoga mosta - odgovorio je Nob, svim srcem se nadajući da veseliji izraz na licu ratnice znači kako ipak neće otkriti što se sve čovjeku može učiniti jednim nožem.

* * *

- Neee! Ne puštaj me, preklinjem tee! - cvilio je kao dijete Bryn, što je pomalo i razumljivo za čovjeka koji visi s mosta, petnaestak metara iznad rijeke, pridržavan jedino za nogu, rukom Ahlea ratnice. Promatrajući ovu scenu, a još se živo sjećajući i maloprijašnjih sličnih događaja iz pivnice, Tenen je pomislila da joj njena nova partnerica možda pokušava učiniti prvi zadatak što zabavnijim. Priče o junačkim podvizima plavokose ratnice s kojom sada vodi istragu, prepričavale su se u Aleanskoj ratničkoj školi vrlo redovito. Znalo se sve o tome kako ju je rat dočekao odmah po svršetku ratničkog školovanja i kako je prelazila iz jednog ratničkog čina u drugi, brže od većine ratnica prije nje. U tim pričama Dlora je predstavljana kao karizmatična, odvažna pa i pomalo drska ratnica. Takve predodžbe razvile su u Tenen veliko poštovanje prema toj ženi, ali ovakvo uživanje u ponižavanju kriminalaca i stvaranju komičnih situacija nije očekivala. - Gukni! Gdje ti je bratić i kakvim se poslom bavi u posljednje vrijeme. Ili, pripremi se za ronjenje! - U redu, reći ću, samo me vrati na most! I Bryn je „guknuo“. Kad ga je ratnica ispustila na prašnjavi put, ostao je ondje sjediti i istresao svoju priču. - Znači, ‘vako je bilo. Dlenn, bratić mi, spomeno je, nema par nedelja, da je upozno nekog sa visokih položaja. Sa samoga dvora, reko je! Nisam mu baš nešto vjerovo. Zvučalo je previše nevjerojatno. - Zašto to? - Pa, kao... Prišla mu neka osoba jedne noći u mrklomu mraku, sva bila

zakukuljena, obratila mu se tiho, šaptom. Sama mu je rekla otkuda je, po govoru se kao moglo zaključiti da pripada visokom društvu. Ponudila mu veliki poso. Ratnice su se pogledale. Najcrnje slutnje počele su se pokazivati istinitima. - Nije mi reko ništa više, kad sam ga optužio da laže. Al onda se narednih dana počeo ponašat čudno, nervozno. Da bi ga baš jutros vidio kako tovari neke stvari na konja, zajedno s još dvojicom. Priđem mu da ga pitam otkud mu sad odjednom konj kad ga dosad nije imo, a on se istrese na mene, napadne me kako sam budala što mu nisam vjerovo. I kako sam i ja mogo zaradit od posla kojeg je on dobio. Mislim, kako sam ja mogo znat? S njim se nikad ne zna, kad laže više neg što istinu... - Dobro, dobro! Što je bilo dalje? - E, pa onda se smirio i oprostio sa mnom, reko da ga neko vrijeme neće više bit u gradu, da se mora maknut što dalje odavde. - I? Gdje bi to za njega bilo, što dalje odavde? - To ne znam. - Želiš li ipak u rijeku? - Za Rheyn je otišo. Bryn je time završio svoju priču. Uz Dlorino je dopuštenje trkom napustio most na kojeg se, spomenimo samo, kasnije dugo nije usudio ponovno kročiti. Djevojke su znale da trebaju hitro djelovati. - Krenuli su jutros. To znači da imaju oko osam sati prednosti - reče Tenen. - Morat ćemo smjesta krenuti i tjerati konje da jure koliko mogu. Uz nadu da ova trojica ne očekuju da su već otkriveni. - Što je s naručiteljem? Tko bi to mogao biti? I koji su mu motivi? Kakve planove ima s Tarlaethom? - Na temelju informacija koje nam je pružio ovaj primitivac, ne isplati se ništa

zaključivati. Svi odgovori se nalaze kod ta tri bjegunca.

* * *

Kasnog poslijepodneva istog dana dvije ratnice su izjahale iz Blysta i krenule starom cestom na sjever. Uzdajući se u njihovu snagu i izdržljivost, tjerale su svoje konje na neprestani galop. Sam put prema Blystu bio je sjajno održavan i kao stvoren za žurna putovanja, čista suprotnost južnim cestama, uništenim bezbrojnim vojničkim čizmama i kolima koje su preko njih prešle. Dlora je odmah opazila veliku razliku izmedu krajolika u kojima se kretala prošlih godina i ovog kojim prolazi sada. Tenen, koja je djetinjstvo proživjela u primorskom gradu Nellenu, gdje se rat uopće nije osjetio, a školovanje prošla u takoder nedirnutoj alejnskoj prijestolnici, svu ovdje prisutnu ljepotu uzimala je zdravo za gotovo. Nepregledne ravnice ispred i lijevo od njih, a široka Čista rijeka, jedna od najvećih prirodnih inspiracija alejnskim pjesnicima, pratila ih je lijevom stranom sve do raskršća. Ono je desno vodilo prema gradovima Derryelu i Urryelu, izgubljenima u tek nedavnim, vrlo krvavim bitkama, a dalje na sjever išlo se prašnjavom cestom prema Rheynu. Na prvi pogled činilo se da rat ni na koji način nije pomutio idilu svih sela smještenih uz cestu. No pozornije promatranje, za koje djevojke nisu imale previše vremena, odalo bi stvarno stanje. Na seoskim imanjima i okolnim poljima sve radove obavljale su starije žene i uglavnom premlada djeca. Svu mušku radnu snagu i razvijenije žene rat je prihvatio u svoje krilo. Jahale su čitavu noć, ne pomišljajući na odmor sve do jutra. Tada su već konji, dobro natovareni ratničkom opremom, jednostavno morali predahnuti. Dlora je iskoristila odmaranje i okupala se u obližnjem jezeru. Mlađa kolegica, u isto vrijeme pripremajući doručak, nije mogla odoljeti da se ne zagleda u čvrsto, a ipak vidljivo izranjavano tijelo iskusne ratnice u vodi. Nije osjećala zabrinutost zbog toga što će i njezina koža sigurno jednog dalekog dana slično izgledati. Naprotiv, ćutila je laganu ljubomoru na sve bitke koje su ostavile te potpise. Osjećaj ponosa u njoj je bio u punoj snazi. Bila je zahvalna Svemu što je dobila priliku pripadati redu Ahlea ratnica, ali i općenito što može služiti ponosnom i

jedinstvenom alejnskom društvu. To joj je bio san još od najmlađih dana. Želja za dokazivanjem kod nje je bila posebno naglašena i snažna, upravo stoga što je potjecala iz plemenitaške obitelji. Iako je bilo sasvim uobičajeno da se i pripadnice aristokracije priključuju Ahlea ratnicama, za njih se uvijek smatralo da ne mogu biti jednako dobre kao djevojke potekle iz nižih slojeva. Bogataški život, prema mišljenju većine, oblikovao ih je prenježnima za sve izazove koje grubi ratnički život donosi. Tenen se trudila svim silama dokazati suprotno, i u tome je bila poprilično uspješna. Ovaj zadatak bio je konačna nagrada i dokaz da je pobijedila sve predrasude s kojima se borila kroz godine provedene u ratničkoj školi. Dlora se u isto vrijeme trudila otkloniti, barem dok uživa u svježini vode, misli o istrazi. Željela je pružiti najveću dozu užitka tijelu koje je to već odavno zaslužilo. No na taj način uspijevala je samo osloboditi prostor brigama o tome što se događa na bojištu. Prešle su tad već dvije trećine puta od Blysta do Rheyna, koji se nalazio još najviše četiri sata galopa. Vjerovale su kako se razbojnici ne brinu da su već otkriveni i da se zbog toga ne žure, da još nisu ni stigli do grada na sjeveru Ahleyna. Dlora se takoder uzdala u njihovu daljnju bezbrižnost po dolasku u Rheyn, to jest, da će se nakon dugog puta odlučiti na okrepu u jednoj od gradskih pivnica. Daljnjim galopiranjem nakon doručka, mislila je, trebale bi stići najviše dva sata nakon njih. Nadala se da će ih brzim obilaskom gradskih lokala pronaći prije nego se izgube u mračnom gradu. Rheyn je bio poznat najviše po visokoj stopi kriminala i u njemu se moglo vrlo lako sakriti, pogotovo onome tko je kriminal smatrao svojim zanimanjem i stilom života. Tenen je također poznavala prirodu grada u kojeg su se uputili. Umirivanje buntovničkih navika tog izoliranog mjesta bio je jedan od najčešćih zadataka za Ahlea ratnice pripravnice. Sjećala se koliko ju je radovala svaka vijest o novoj pobuni ili slučaju većeg razbojništva u Rheynu. Njegove građane moglo se usporediti izgledom sa stanovnicima predgrađa prijestolnice. Ipak, grad sa sjevera disao je mnogo samostalnije, iskazivao je mnogo veću spremnost na otpor zakonima, vlasti, čak i samim Ahleama. Takvo ponašanje bilo je najsnažniji udarac, inače čvrstim uvjerenjima mlade ratnice, kako je društveni poredak koji vlada u njenoj zemlji najbliži idealnom.

- Bilo bi lijepo da se ovaj zadatak na kraju pokaže laganim pa da odmah naletimo na Dlenna - zapodjenula je Tenen razgovor čim je Dlora izašla iz vode, pokazavši da razmišlja slično kao i njena partnerica - inače bi se istraga mogla poprilično razvući. - Da. Iako se ne radujem ponovnom susretu s tom prokletom statuetom. - Da, vi imate burnu zajedničku prošlost. - Osobno sam je nosila iz Yaraelena kraljici u Blyst. A sudjelovala sam i u akciji spašavanja one... one... čudakinje od kraljičine sestre, pet godine prije toga. - Ja sam tada bila tek dijete i ne sjećam se tih dogadaja. Dlori su sjećanja bila još svježa. U trenutku su joj se vratila, detaljna i jasna kao da su se tek jučer zbivala. - Najpametnije bi i bilo zaboraviti kako je jedna razmažena princeza uspjela toliko uvrijediti jednog kralja i njegov narod. U tolikoj mjeri da su joj htjeli odrubiti glavu samo dva tjedna nakon što se udala za kraljevog sina. Dlora nije znala naći riječi kojima bi opisala i objasnila do koje su mjere ona vremena bila drugačija od ovih u kojem su djevojke sada živjele. Nije bila sigurna da netko uopće može i povjerovati da prije petnaestak godina nije bilo ni traga svoj mržnji i bijesu koju u svojim srcima svakog dana nose stanovnici Ahleyna i Waeryehena jedni prema drugima. I njoj je već bilo teško vjerovati da su se ta dva naroda nekoć smatrala bratskima, a njihove zemlje bile dva najbliskija člana Velikog kontinentalnog pakta. Također se nije usudila koristiti najružniji dio svoga rječnika za članicu kraljevske obitelji koju je držala najodgovornijom za svo zlo koje zaokuplja njezin svijet. Iako je smatrala da od kraljičine sestre Trupyje, na poznatom svijetu ne postoji potpunija i veća glupača. Da nije i sama provela s njom jedno kratko, izuzetno neugodno vrijeme, ne bi vjerovala da može postojati takvo bahato, sebično i pokvareno stvorenje. - Naša kraljica donijela je tada tešku odluku. Žrtvovala je snažni vojno-politički savez, ostajući vjerna idealima odanosti kojima nas sve u našem društvu uče. Dala je spasiti svoju sestru iz zarobljeništva u kojeg je sama pretvorila svoj bračni život, i vratiti je u rodni Ahleyn po cijenu rata s Waeryehenom.

Tenen je ta priča bila poznata, no bilo je zanimljivo slušati ton kojim je prepričava izravna sudionica tih događaja. Svaka nova generacija nezaobilazno je proučavala na ratničkoj školi taktičku simulaciju operacije spašavanja kraljičine sestre. Radilo se o zaista briljantnoj akciji. Kraljičina sestra nije bila popularna osoba među njezinim kolegicama, ali ne iz istih razloga zbog kojih je Dlora nije mogla smisliti. Čitava ratnička škola Ahlea ratnica smatrala se ugroženom ambicijama kraljičine sestre da preuzme kontrolu nad tim učilištem. Jedina osoba nadređena aleanskim ratnicima izvan njihovih redova bila je kraljica. Princeza Trupya željela je to pravilo malo prilagoditi, ovladati novijim generacijama ratnica koje su tek oblikovale svoje vještine i znanja. Pretpostavljalo se da je na taj način željela stvoriti svoju osobnu frakciju odanih elitnih ratnica, ako ne i pokušati preuzeti potpunu kontrolu nad redom. Ovakvi pokušaji, razumije se, nisu bili ni najmanje dobro primljeni unutar Ahlea reda. Njihova odanost kraljici bila je apsolutna. No istovremeno je vladala trajna bojazan da kraljicu njezina ljubav prema sestri čini slijepom i da bi mogla jednom konačno popustiti Trupyjinim zahtjevima. - Waeryehenci nisu dali mjesta oprostu za naš bezobrazni čin - nastavila je Dlora - Bio je to početak rata. Rata u kojem smo u početku, boreći se časno, dobivali bitku za bitkom i za četiri godine osvojili njihov glavni grad. - A onda je sve krenulo naopako... - nadovezala se Tenen. - Da. Ludilo je dosegnulo vrhunac. Svaki rat iz ljudi izvlači ono najgore. Iz nas je tako početni niz uspjeha izvlačio oholost. I ona kao da je bujala sa svakom sljedećom pobjedom. Razmišljajući danas o tome, pomislim kako nije moguće da smo bili toliko poludjeli, da se moralo raditi o nečem natprirodnom. O zlim silama koje možda ratovi neizbježno bude, prizivaju ih da ludilo učine što većim... Na trenutak je zašutjela, utonuvši dublje u svoje misli, a onda shvatila da njezina družica čeka nastavak priče. - Nakon osvajanja njihove prijestolnice, spopalo nas je nekakvo masovno ludilo: pljačkali smo sve što se moglo opljačkati, zapalili sve što je u gradu budilo našu ljubomoru zbog svoje ljepote... i između ostalog, ukrali smo taj vražji Tarlaeth. I tad je sve krenulo nizbrdo. Izgubili smo prijestolnicu, nespremno dočekavši prvu protuofenzivu. Počeli smo nizati poraze širom fronte, gubiti i neke bitke u

kojima se pred njihov početak činilo nemoguće pretrpjeti poraz. - Jedan od razloga je što su se Waeryehenci vojnički reorganizirali - nadodala je Tenen ono što je i sama znala o tijeku rata - Između ostalog, njihov kraljević je osobno preuzeo zapovijedanje vojskom. I pokazao vrhunske borbene i organizacijske kvalitete. - Ma, i pored toga, i pored svih mogućih drugih razloga, naš nesretni niz neuspjeha smatram nevjerojatnim. U sljedećih osam godina rata počeli smo gubiti i svoju zemlju. Imamo sreće što su sve ove godine ratovanja umorile i njih pa žele mir jednako kao i mi. - Ali za taj kipić su spremni i dalje ratovati - nadodala je Tenen. - Da. Iako je veličine tek dvije šake i sam po sebi nije ništa posebno, on je simbol snage njihovog naroda. Glavni podsjetnik na davne dane kad su bili prvi narod koji je protjerao magove sa svoje zemlje - objasnila je Dlora mladoj kolegici. Priče o hirovitim i zlim čarobnjacima koji su u vrlo davnim vremenima imali potpunu kontrolu nad čitavim životom na kontinentu, pripadale su već kod Teneninog naraštaja u bajke za odgoj neposlušne dječice i nije bilo lako naći previše punoljetnih ljudi koji su u njih vjerovali. - Kralj se nije usudio reći narodu da je statueta ukradena, a to je ono što se kraljici sviđalo, znak velikog poniženja Yaraela Dvadeset Sedmog. Narodi obje države čitavo vrijeme misle da se sva ova krv prolijeva zbog časti. Njihova čast je povrijeđena ponašanjem kraljičine sestre, a našu su oni povrijedili njezinim zarobljavanjem. Teško mi je vjerovati da se zbog takvih razloga može toliko godina ratovati. No ljudskim osjećajima za čast i njihovim poštivanjem svetinja oduvijek se moglo lako manipulirati. Tenen je bila pomalo razočarana Dlorinim riječima. Ona je imala visoko mišljenje prema idealima koje starija ratnica spominje. Vjerovala je da čast svoje zemlje i naroda i sve one stvari koje društvo drži svetima, valja braniti svom mogućom snagom. U njezinim očima krivac za niz poraza alejnske vojske ležao je upravo u gubitku vjere u te vrijednosti kod ratnika na bojištu. Smatrala je da je među vojnicima nakon dva ili tri poraza strah nadvladao te plemenite osjećaje. Dlorina razmišljanja, a još više ton kojim ih je iznosila, vidjela je kao potvrdu svojih strahovanja. Zato je žudjela pojaviti se što prije na bojištu i svim silama se

potruditi obnoviti ljudima vjeru u borbu za najveće ideale Ahleyna. - A sada je statueta ponovno ukradena - Tenen je ponovno usmjerila razgovor na njihov zadatak. - Točno. I uopće mi ne pada na pamet tko bi mogao biti organizator pljačke. Ne mogu se sjetiti mnogo osoba kojoj bi koristio nastavak rata. Obje zemlje su uništene, resursi su poprilično iscrpljeni, zasićenost ratnim stanjem je na vrhuncu. A i ne vjerujem da bi Waeryehenci to učinili, a zatim uvjetovali mir vraćanjem kipića. Od toga ne bi imali nikakve koristi. Osim ako postoji neki razlog za kojeg mi ne znamo. - Možda nas žele potpuno podvrgnuti svojoj vlasti, potpuno osvojiti Ahleyn? - Sumnjam. To bi im donijelo samo dugotrajnu nestabilnost. Imali bi dvostruko veći teritorij, sklon čestim pobunama koje ne bi mogli kontrolirati. Kako bilo, naći ćemo vjerojatno razloge tamo gdje nađemo i statuetu, odnosno naručitelja njezine krađe. Nakon doručka, za čiju je pripremu Tenen dobila pohvale od starije kolegice, nastavile su žurno putem za Rheyn. Šanse za dostizanjem razbojnika prije nego što stignu u grad bile su već neznatne, no i dalje su smatrale kako treba stići što prije da bi se razbojnike pronašlo što brže i lakše. Magla koja se uporno odbijala podignuti s ceste, pojačavala je jezovitost tmurne, potpuno zarasle Zalske šume koja se pružala lijevom stranom puta, još od posljednjeg raskršća. Upravo je ta šuma bila glavni razlog zbog kojeg je većina poštenih ljudi izbjegavala ovo područje na krajnjem sjeveru zemlje Ahleyn, pa tako i sam grad Rheyn. Svima je bilo poznato da se bića koja se skrivaju među tim stablima ne mogu naći u ostalim dijelovima svijeta kojeg nastanjuju ljudi. Nakon tri sata jahanja, upravo kad se magla napokon počela dizati, ugledale su u daljini traženi grad. S ove daljine djelovao je sličnim svim ostalim većim gradovima u zemlji, no obje su ratnice znale da će se razlike u izgledu, te još više zlobnoj atmosferi koja vlada u njemu, osjetiti približavanjem, a pogotovo ulaskom u njega. No ono što su vidjele tek nekoliko metara ispred sebe, zainteresiralo ih je više nego njihovo udaljeno odredište. Nasred puta, na mjestu gdje se šuma najviše približila cesti, ležala su dva krvava ljudska tijela i tri mrtva konja. Svud okolo

tragovi divlje borbe, otisci stopala većih od ljudskih. - Što je, kvragu, ovo - zapitala se Tenen silazeći sa svog konja. Promotrila je izmrcvareno tijelo čovjeka ispred sebe i ubrzo sama došla do odgovora na svoje pitanje. Naučila je u aleanskoj ratničkoj školi da ovakve rane ostavljaju kandže Zala. Upravo je obližnja šuma, koja se protezala sve do divlje planinske zemlje Ro-oth po tim stvorenjima dobila ime. - Proklete... zvijeri... - začule su s lijeve strane ceste. Jedan od napadnutih bio je još živ. - Što se dogodilo - prišle su mu djevojke. Dlora mu je pregledala rane i brzo zaključila kako za njega nema spasa. - Gledali su nas iz šume... nisu se usudili napasti jer... vidjeli su da smo naoružani. - jasno je bilo čak i iz glasa ovog jadnika da broji posljednje minute života - Ali onda su ugledali onaj vražji kipić jer je virio iz Dlennove torbe... a znate koliko su te zvijeri lude za sjajnim predmetima... Ratnice su se pogledale. Pronašle su one ljude koje su gonile, mnogo prije no što su očekivale. - Tarlaeth - rekla je Tenen. - Uzeli su Dlenna i odvukli ga u šumu. Žele ga... žele... ga... - čovjek je primio Dloru za ramena i pridigao glavu, usmjerivši očajnički pogled pravo u njezine oči - živog će... ga... poj... Glava mu se srušila na tlo, izdahnuo je. - Oh, prokletstvo - bijesno je uzviknula Dlora - morat ćemo u najgoru šumu poznatoga svijeta. U Zalsku šumu.

III

Najpopularnija među brojnim legendama o nastanku Zala, čovjekolikih zvijeri s planina Ro-Otha, govorila je kako se radilo o ljudima koji su odbili živjeti po principima Ahleyna. Nitko je naravno nije uzimao za ozbiljno jer nije objašnjavala zašto stanovnici ostalih zemalja na Kontinentu koji isto ne prakticiraju ovaj način života, izgledaju sasvim normalno. Prema drugim pričama radilo se o razbojnicima koji su bježali od zakona sa svih strana poznatog svijeta, skriti se baš na područje mračne Zalske šume i hladnih, ljudima sasvim nelagodnih planina Ro-Otha. Najvjerojatnija, i daleko najmanje zabavna teorija pretpostavljala je da su Zali postojali otkad i ljudi, ako ne i otprije. Život na izoliranom i teško pristupačnom području spriječio ih je da se razviju onako kako su to učinili stanovnici ostalih područja, daleko ugodnijih za život. Svu neugodnost Zalske šume djevojke su osjetile već među prvim stablima. Gotovo neprirodno nagla promjena temperature, probijanje tek vrlo rijetkih zraka svjetla kroz guste krošnje, zaraslo grmlje i oštro trnje na svakom koraku... i neopisivo težak zrak za disanje. Prema narodnim pričama, ova ružna dubrava je bila dom i mnogim drugim strašnim, čudovišnim, krvoločnim bićima raznih vrsta i oblika. Takve predaje bile su neizbježno pretjerane, pogotovo u tjelesnim opisima. Ipak, svatko s iskustvom susreta s divljim životinjama iz Zalske šume, poput veprova, vukova ili običnih zečeva, odgovorno je tvrdio kako su one izgledale čudovišnije od životinja iste vrste u ostalim krajevima svijeta. Konje su odlučile ostaviti zavezane na samom ulazu u šumu. Trudile su se biti što tiše i istovremeno što brže, u želji da ipak spase jedan ljudski život, tim više što je ovaj život nosio važne informacije za njihovu istragu. Zali se po prirodi mogu kretati brže od ljudi ako to žele, ali ovu skupinu upravo je jedan ljudski član usporavao. Nadale su se da će iznenaditi Zale, ako se ovi slučajno zaustave negdje u šumi objedovati. A opet, nadale su se i da će stići prije samog početka objeda, jer bi im na jelovniku ovoga puta gotovo sigurno bilo ljudsko meso. Ono su zvijeri smatrale vrhunskom delikatesom, gostile se njime, prvo ga obredno ubijajući u svojim brlozima. Iznimno, kada bi bili strašno gladni, ti priglupi humanoidni dlakavci napadali bi ljude i hranili se njima na licu mjesta. Dlenn, razbojnik u rukama Zala, mogao se samo nadati da nije prošlo previše vremena od posljednjeg objeda ovih zvijeri.

Iz prtljage, nošene na konjima, navukle su krznene kapute, kao zaštitu od ogrebotina i hladnoće u gustoj, zarasloj šumi. Redovna oskudna odjeća na ovakvom je mjestu bila sasvim neprimjerena. Bila je osmišljena u svrhu veće okretnosti u borbi i sastojala se samo od gornjeg prsluka koji je prekrivao tek dio tijela oko grudiju, te kratke suknjice, učvršćene oko struka pojasom. Sva odjeća bila je načinjena od čvrste, teško rasporive kože mrkih crnih tuljana, opasnih životinja sa Živog mora. Upravo kad se počelo mračiti, spazile su kolonu divljih dvonožnih bića kako se kreće prema sjeveru, s ljudskim zarobljenikom bez svijesti na leđima jednog čudovišta. Zale je bilo vrlo teško razlikovati jedne od drugih. Bili su istovremeno vrlo mršave, ali vrlo razvijene muskulature, tijela prekrivenog krznom po većem dijelu prsiju, na leđima, ramenima i po donjem dijelu ruku. Ostali, nepokriveni dijelovi tijela bili su pak izraženo grbavi. Lice je također otkrivalo većinu potkožne muskulature, s izuzetkom gustog krzna pod bradom i po sredini lubanje. Donja čeljust bila je vrlo izražena, s donjim očnjacima najčešće izbačenima preko gornje usnice, ili pak čitavim redom oštrih zubi, iskešenih između sivozelenih usana. Velike oči otkrivale su nepripitomljivo divljaštvo i bijes. Čudovišta su ipak poznavala određeni, vrlo jednostavan oblik komunikacije, koji se sastojao od tek stotinjak riječi. U kombinaciji s njim, u velikoj mjeri su koristili i ruke da bi opisali svoje primitivne želje i potrebe. Dlori je ovo bio prvi susret s dlakavcima nakon mnogo godina. Još od početka rata nije sudjelovala u velikim akcijama čišćenja sjevera kraljevine od upada tih bića. Iz tih su razloga sve Ahlea ratnice bile obvezne poznavati njihov priprosti jezik, kao i načine kretanja, u borbi i izvan nje. U ratnim godinama za te akcije zadužene su bile pripravnice iz aleanske škole. No njihov broj i pitomije borbeno iskustvo nisu bilo dovoljno dojmljivi za Zale, zbog čega su se oni posljednjih godina odvažili loviti ne samo južnim, alejnskim dijelom Zalske šume, već ponekad i otvorenijim područjima kraljevine Ahleyn, napadajući povremeno i ljude na cestama uz šumu. Ipak, borba s tim bićima veće spretnosti, ali manje inteligencije od većine ljudi, bila je najteže i najvrednije iskustvo za sve djevojke koje su se pripremale postati Ahlea ratnice. Neljudska nasrtljivost i nesputano divljaštvo pripremali su

ratnice i provjeravali njihovu spremnost na najgore vrste borbi, mnogo kvalitetnije od običnih kavgi s uličnim razbojnicima. Upravo se u okršajima sa Zalima Tenen pokazala najtalentiranijim izdankom škole. Baš je zato na nju pomalo razočaravajuće djelovala činjenica da će, iako se zemlja upravo nalazila u teškom ratu, njezina prva bitka u svježem statusu Ahlea ratnice biti ponovno s tim bićima. Izbrojile su deset Zala. Vrlo su teško kroz gustu i trnovitu prirodu uspijevale održavati potpunu nečujnost, a istovremeno držati korak za njima. Iz daljine je bio vidljiv umor pojedinih zvijeri. Po tome su zaključile kako će uskoro stati da se odmore. I zaista, prvi u koloni ubrzo se javi promuklim, grubim glasom: - Dosta! Ne dalje! Odmor! Hrana! Zvijer koja je nosila razbojnika koji se upravo počeo buditi, naglo zbaci ljudsko tijelo sa svojih leđa. Ostali Zali u trenutku su opkolili Dlenna s divljačkim, zlokobnim smiješcima na licu, oblikovali su uski krug iz kojeg se nije mogao izvući. Očigledno su uživali osjećajući njegov strah. Momak se, tjeran tim strahom, vukao unatrag po tlu, od jednog para divljih nogu do drugih. Izluđivala ga je neizvjesnost s koje će strane prvi Zal napasti. Ubrzo je odostraga osjetio prvi udarac nogom u leđa, odmah potom i drugi u trbuh, baš od Zala pred kojeg je pao od prvog udarca. U trenucima poput ovoga, uzaludnim se pokazivao njihov povremeni trud oponašanja ljudi. Čudovišta su često promatrala iz daljine, s obronaka planine Ro-Oth, ljude iz Ahleyna ili Waeryehena koji su odlazili loviti na sjever, na područje te divlje zemlje. Oponašali su sve oblike ponašanja koje su mogli vidjeti među članovima lovačkih grupa. Pod tim utjecajem i uzorom potrudili su se razviti i svoj jezik. No bile su to rijetke i vrlo komične epizode, divljaštvo je neusporedivo snažnije prevladavalo, osobito u prisutnosti velike gladi. Treći Zal već se spremao sasvim skočiti na čovjeka, no zaustavi ga divlji vrisak. - Ne! Ja prvi! Ja! - viknuo je svojim mekanim glasom onaj koji je vodio kolonu. Ostali se smrknuše, ali ga ipak poslušaju. On uhvati blistanskog lopova, snažno ga podigne u zrak i uputi mu posljednji, stravični cerek prije ugriza. No upravo u trenutku kad je rastvorio usta i pokazao svoje oštre zube, doleti nož i zarije mu se u vrat.

Djevojke su odlično iskoristile onih nekoliko trenutaka poigravanja Zala sa svojom žrtvom, razdvojile se, približile tiho i neprimjetno zvijerima na tek nekoliko metara. Tenen se čak uspjela u par poteza popesti na drvo koje je razvilo svoje krošnje iznad mjesta na kojem su dlakava stvorenja stajala. Njegovo je meketavo grgljanje trajalo tek sekundu, no bilo je dovoljno učinkovito da potpuno iznenadi ostale Zale. Njihova zbunjenost bila je glavni saveznik dvjema Ahlea ratnicama za brzi, istovremeni i vrlo učinkoviti napad. Dlora je izletjela iz obližnjeg grma, prvim munjevitim potezom zarila mač jednom čudovištu pod rebra, dok je već drugog trenutka još jedan Zal zbog istog mača osjetio rasipanje svoje utrobe. Tenen je u istim sekundama stigla sletjeti s grane pravo na jednog dlakavca, stegnuti mu noge čvrsto oko vrata i slomiti isti brzim okretom bedara, zabiti zatim svoj nož u prsa sljedećem najbližem Zalu. Sljedeća tri suparnika u borbi bila su pribranija za izvođenje napada na djevojke, no nisu imali dovoljno vještine potrebne da ti napadi imaju rezultata i spase im život. Ubrzo su i oni ležali i ispuštali krv po tlu prekrivenom lišćem. Preostala dvojica nisu više imala dovoljno hrabrosti za izvođenje ičega, osim odlučnog bijega. Bili su na dovoljno dalekoj udaljenosti od ratnica da se hitro izgube kroz najbliže zaraslo žbunje. Čitava borba trajala je tek par sekundi. Spašeni razbojnik je potpuno shvatio što se događa tek kad je borba bila gotova. Brzina i spretnost kojima je svjedočio, i po kojoj su Ahlee bile naširoko poznate, zajedno s potpuno iskorištenim faktorom iznenađenja, bili su sasvim dovoljni za onesposobljavanje mnogo brojnijeg neprijatelja. A gracioznost koju su prikazale u tih nekoliko kratkih pokreta, uvježbanost i lakoća izvođenja poteza rukama, nogama i oružjem, lakše su se mogle usporediti s određenim plesovima, nego s krvavom borbom. Tenen je krenula potrčati za ostalim dlakavcima, ali tada začu Dlorin glas: - Čekaj! Ovaj "gospodin" ovdje je gadno ranjen ali preživjet će ako mu pomognem. - Pa dobro, ti mu pomozi, a ja ću za njima. - Ne! Nećemo se razdvajati! Mogli bi postaviti zasjedu. - Ali, mogli bi se i vratiti da nas iznenade. S pojačanjem!

- Rekla sam da nema razdvajanja! Tenen je namršteno položila mač iza leđa, u futrolu. Nije joj se svidjela odluka starije kolegice. Smatrala se dovoljno vještom i mudrom da izbjegne zasjedu. Dlora uopće nije željela riskirati. Ni kad se ubrzo ustanovilo da se kipić nalazio upravo kod jednog od one dvojice Zala koji su pobjegli, nije zažalila. Bila je snažno uvjerena da je najvažnije zadržati oprez u ovakvom neprijateljskom okruženju. Dvije ratnice za nju su predstavljale barem peterostruko veću snagu od jedne ratnice. A vjerojatnost hvatanja tih divljih zvijeri zapravo je malen, jer su nedvojbeno brže od ljudi, nakon što se uhvate u bijeg na njima poznatom terenu. Strpljivo se posvetila liječenju ranjenog razbojnika, vidanje rana trajalo je petnaestak minuta. Iako je razbojnik još uvijek bio vidno preplašen i potpuno blijed, Dlora je zaključila da je vrijeme za odgovore. - Na čijoj si platnoj listi, junačino? - M-molim? - Dlenn se od silnog straha nije uspijevao koncentrirati. Dlorin lagani pritisak na ranu već ga je sljedećeg trena doveo u red. - Tko te unajmio da izvršiš kradu u palači? Tek tada sinulo mu je da se ovdje ne radi o pripadnicima nekakve rutinske akcije spašavanja. Sjetio se da je on, prije nego je postao žrtva zalske otmice, bio gonjena osoba. - Auh! Ne znam, stvarno ne znam tko je to bio. - Slušaj me. Rane koje već imaš na tijelu bole dvostruko više kad ti ih netko ponovno otvori - Dlora je uz ove riječi prislonila nož na Dlennovu ranu na ruci. - Ne, ne! Kunem se da ne znam! Sreo sam osobu samo dvaput! Prišla mi usred noći, na ulici, oba puta. Ogrnuta plaštom, kapuljačom prekrila glavu. Prvi put mi ponudila poso. Drugi put mi dala tajne planove za upad u dvorac. Platila mi odmah, unaprijed! To je sve, kunem se! Strah na licu bio je Dlori dovoljno jamstvo da kriminalac govori istinu. Djelomično izliječeni, no još uvijek prestravljeni lopov opetovano se zahvaljivao

djevojkama. Zatim je poslušao njihov savjet da se vrati istim putem kojim je i došao do ovog mjesta i potraži daljnju liječničku pomoć u Rheynu. Zatim neka se izgubi za svagda, uz obećanje da će ga strpati u najteži zatvor, pod najveće okove, ako ikad više nalete na njega. Nisu bile presretne što su ga morale pustiti, no kipić im je bio najvažniji, a za njim i protiv Zala su morale zajedno. - Dosad sam vjerojatno već mogla imati statuetu u svojim rukama – Tenen nije mogla skriti nezadovoljstvo Dlorinom odlukom o nerazdvajanju – a pored toga nismo otkrile ništa što već nismo otprije znale. Dlora je duboko udahnula, pa izdahnula. Iako je bila okrenuta leđima od mlađe ratnice, vidjelo se da ju je novi prigovor razljutio. - Jesmo. Dobili smo potvrdu da se naručitelj nalazi unutar najužeg kruga ljudi oko kraljice. Jer iznimno je rijedak broj ljudi koji poznaju tajne prolaze koji se nalaze u dvorcu. Nakon kratke stanke, Dlora se okrenula, unijela mladoj ratnici u lice i, vrlo mirnim glasom, no vrlo strogim pogledom, zaprijetila. - Ako prepoznam još samo jedan, i najmanji znak neposluha s tvoje strane, u nastavku ove istrage, potrudit ću se da ne osjetiš niti jedan jedini stupanj napredovanja kroz naš ratnički red, do kraja svoje karijere. Tenen je progutala ponos, potrudila se ovome ništa ne dodati. Krenule su šutke na sjever, prateći tragove koje su dva uplašena Zala posvuda ostavljala., čak i u gustom mraku tmurne Zalske šume. Noć se već potpuno spustila na šumu, iako je u njenom vječnom mraku, među tim zaraslim nakupinama drveća, s neviđeno zgusnutim krošnjama, ionako bilo vrlo teško razlikovati noć od dana. Hladnoća je bila sve neugodnija, krzneni kaputi pružali su sve manju pomoć. Nerijetko su nailazile na mjesta u šumi kroz koja se činilo da se nema kuda dalje proći. Kao da je sama šuma svjesno gradila zidove uz pomoć gustih listova i čvrstih grana trnovitih biljaka. Mnoge od tih biljnih vrsta bilo je teško imenovati ili pronaći sličnosti s biljkama iz južnijih krajeva. Zalski tragovi u većini slučajeva su otkrivali mjesta na kojima se moglo naći prolaza. No nekoliko puta

su djevojke morale upotrijebiti svoja oružja kako bi raskrčile put i nastavile dalje. Potraga je trajala čitavu noć i dovela ih preko granica njihove zemlje, do sjeveroistočnog kraja šume. - Sad smo već duboko zašle u Ro-oth. Kilometrima smo daleko od sjeverne granice Ahleyna - zaključi Dlora. Tenen je tek tada sinulo da je, i ne opazivši, po prvi put prešla granice svoje zemlje. Rat koji je trajao većinu njezinog života, onemogućavao je većini stanovnika da se kreću u druge zemlje, blokirao je većinu kopnenih puteva prema zemljama Karniegu ili Koronu. Mnogo lakše bilo je kretati se morem, barem onima koji su si takav skupi prijevoz mogli priuštiti. - Tragovi nas vode dalje na sjever - dodala je Tenen. - Da, sve do Proklete planine, glavnog legla svih Zalskih plemena. Divlja zemlja Ro-Oth bila je najneugodniji komad Kontinenta, sasvim neprimjeren za ljudski život. Zanimljiv je bio jedino lovcima, koji se također nisu usudili kročiti na njezino tlo nikako drugačije, nego u velikim, dobro naoružanim skupinama. Većina životinja koje su se tamo mogle susresti, bile su pretjerano krvoločne. Zali su pored svih njih bili posebna prijetnja, zbog svoje izrazite okrutnosti. Priroda je bila neugodna na sve moguće načine. Prostor se zapravo mogao podijeliti na tri područja: Zalsku šumu, planine i Gralsku močvaru. Teško je bilo sa sigurnošću reći u kojem se od tih područja bilo neugodnije kretati ili zadržavati. - Kako ćemo, kvragu, naći pleme kojem ova dvojica pripadaju? - iznijela je Tenen novi problem. - Pretpostavljam kako će se ova dvojica priključiti prvom plemenu na koje naiđu. Iako su zalska plemena obično u ratnim odnosima, svako pleme je spremno prihvatiti članove svojih protivnika, a ovu će dvojicu pogotovo, kad im donose toliko lijep i vrijedan predmet. Manijakalno divljenje alatima, oružjima ili

raznim umjetničkim oblicima koje su koristili ljudi, bilo je dio tipičnog ponašanja tih zvijeri. Također i potvrda snažne želje da pokušaju biti što sličniji ljudima, proizašle očito iz snažnog podsvjesnog osjećaja intelektualne inferiornosti. Daljnje putovanje se u jutarnjim satima pokazalo ipak nešto lakšim, kroz najniže obronke velikog planinskog masiva. I tragovi su ovdje bili lakše vidljivi, zbog dnevnog svjetla i unatoč sve kamenitijem tlu. Ipak, iako su imale mogućnost mnogo bržeg napredovanja,zadržale su potpuni oprez. Uvijek je postojala mogućnost nailaska na zasjedu koju su proganjani Zali stigli pripremiti, ili pak susreta s nekom drugom skupinom Zala. Treća mogućnost je bila nasrtaj kakve druge divlje zvijeri, što se na koncu i dogodilo. Crveni medvjed, masivna, ali ne pretjerano brza i spretna životinja, pojavila se gotovo niotkud, no ratnice su se u sekundi snašle i svojim kretanjem ga uspjele zbuniti prije nego se odlučio na napad. Brzo je osjetio oštrice oba njihova mača, na dvije suprotne strane tijela. No bilo je potrebno gotovo deset dubokih uboda da se životinja napokon sruši na tlo. Tenen je, nakon ovih sve češćih navala uzbuđenja i prilika za iskušavanje svojih borbenih i drugih kvaliteta, sada manje žalila što ju je ova istraga spriječila da prikuplja prva iskustva na ratištu. Ipak, želja da što prije završi pustolovinu bila je i dalje snažna, jer smatrala je da će tek pravo ratno iskustvo učiniti da se osjeća kao potpuna Ahlea. Njezina suputnica nadala se da se ta prilika mladoj Tenen neće u ovom ratu ukazati, odnosno da će rat uskoro završiti, ali je u to polagala sve manje nade. Prokleta statueta uspjela im je izmaknuti iz ruke dvaput u jednom danu. Znala je da Waeryehenci neće imati mnogo strpljenja i da jedno u nizu kratkih i krhkih primirja može biti prekinuto svaki čas, ako već nije. Kako se krajolik sve više mijenjao, postajao sve strmiji i kamenitiji, s umorom se više nisu mogle lako nositi. Ipak si nisu pružile niti djelić sna u posljednja dva dana, koja su većinom provele u sedlu ili na nogama, u vrlo neugodnim uvjetima. Osjetile su i da nedostatak koncentracije postaje kritičan i da neće biti potpuno sposobne za bilo koji oblik borbe ako se on ubrzo dogodi. - Ovdje ćemo nakratko odmoriti - pokazala je Dlora prostor nad kojim se nadvila veća stijena, pogodan za hvatanje malo odmora i sna. Tenen je dobila naredbu da

prva sklopi oči i dopusti tijelu mali odmor, dok se Dlora odlučila na držanje straže. I sama je osjećala veliki umor, no ona se s njime zasigurno znala bolje nositi od novopečene ratnice. Nažalost, netom prije njihove odluke da se skriju među stijenama, spazila ih je skupina Zala. Okružili su ih polako i krenuli u napad čim je Tenen zaspala. Dlora je brzo reagirala, unatoč iznenađenju, no stigla je tek jednom Zalu zadati ranu, dok je drugi nisu srušili na tlo. Jedan ju je snažno udario rukom po leđima, njegove kandže zarezale su joj kožu. Tenen se pokušala naglo ustati, no također je brzo shvatila da je pritisnuta neprijateljem i da neće stići onesposobiti više od jednoga. Uski prostor između zbijenih stijena bio je potpuno neprikladan za bilo kakav trik iz rukava pomoću kojeg bi se mogle izvući. Srećom, ovi Zali nisu se ponašali potpuno divljački. Činilo se da imaju drugačije planove, da im nije namjera ubiti djevojke na licu mjesta. - No? Što ćemo sad? - na glas se upitala Tenen i odmah dobila odgovor: - Naprijed! Vidjeti kralja Gru-katha! - naredio je jedan od Zala kratkim rečenicama tipičnima za ta bića.

IV

Podeblji Zalski kralj sjedio je na stijeni, gledajući s podlim smiješkom prema nadolazećoj koloni Zala koja dovodi dvije zarobljenice. Kamen na kojem se smjestio bio je veći od svih ostalih oko njega, nakićen raznim predmetima koje bi svaki čovjek smatrao smećem, prikupljenima vjerojatno na mjestima gdje su ih lovci ostavili za sobom ili iz haračenja južnim krajem Zalske šume. Pod stražnjicom se smjestio poderani i prljavi jastuk s uzorkom koji je, vidjelo se, nekoć pružao veliku udobnost nečijoj glavi. Gotovo identične osmijehe nosila su na licima dvojica divljaka koji su se skrivali iza kraljevih leđa. Bila su to baš ona dvojica koje su djevojke tražile. Dalo se to zaključiti jer je jedan od njih još nosio Dlennovu torbu. Ali statueta se sad već nalazila u rukama plemenskog kralja, kao nagrada za uslugu zarobljivanja djevojaka. Na istoj stijeni oko kralja stajala su još četiri Zala, njegova osobna straža. Bez njih, mješina poput njega ne bi imala nikakvog autoriteta. Bilo koji drugi Zal željan moći, vlasti i njegovih blistavih stvarčica s lakoćom bi ga svrgnuo s trona. Još desetak tih primitivnih bića, uglavnom ženki, djece i staraca, pratilo je s ostalih stijena kolonu s dvjema zarobljenicama. Razlike između Zala iste generacije i spola bilo je nemoguće uočiti. Svi su oni bili jednako jezivi, vični cerekanju, divljem skakanju kad su uzbuđeni i urlikanju sa svojim dubokim, prodornim glasovima. Njihovo selo nije se mnogo razlikovalo od bilo kojeg drugog mjesta na Prokletoj planini. Izuzev kraljevske stijene, sastojalo se isključivo od golih stijena, one su im predstavljale stolce, stolove, krevete i sve ostalo. Kad su se pridošlice sasvim približile njegovoj stijeni, kralj se nagne prema naprijed, kako bi bolje promotrio zarobljenice. - O, ratnice lijepe - viknuo je, da ga čuje cijelo selo - šteta pojesti! Ljigavi osmijeh kojeg je uputio prema djevojkama, ponajprije mlađoj, izazvao je gađenje kod obje. Sa svojom masivnošću, raspadajućim zubima i ustima sasvim

prljavima i ljepljivima od ostataka hrane, Gru-Kath je uspijevao izgledati mnogo odbojnije od ostalih pripadnika svoje vrste. - Ubile prijatelje! - poskočio je Zal koji je sjedio kralju s lijeve strane - Moraju umrijeti! Na njegov ton reagirala je kraljeva straža. Jedan od njih se približio, rukom primio za rame ljutitog novog člana plemena, te ga natjerao na uzmak. - Obećao... - tužno je promrmljao razočarani Zal, sa izrazom očaja gledajući kralja u oči. - Graaar! Ja kralj! Ja odlučujem! - podigao je kralj naglo ruke, sa stisnutim šakama. Iz njegove desne ruke izvirivala je mala kamena statua krilatog čovjeka. Tarlaeth se napokon ukazao djevojkama. Pokušao se kralj u navali bijesa malo podignuti i svojim nogama, no zaboravio je da ga iste više ne služe kao nekad, da ne znaju više lako nositi ostatak tijela. Shvativši da je time ispao pomalo smiješan, lupio je zatim šakama po stijeni, ne oštetivši srećom kipić. Ali okrznuo je udarcem pladanj koji se nalazio ispred njega, s izglodanim kostima neke ptice. Ljudske oči u pladnju su lako mogle prepoznati zapravo stari, zahrđali poklopac za bačve. Okrugli metalni predmet je poskočio, zazvonio i otkotrljao se sa stijene. Ostali Zali na drugim stijenama pojačavali su napetost, poprativši kraljev bijes divljim skakutanjem i ispuštanjem sličnih krikova. Galama je bila teško podnošljiva. Nekontrolirano divljanje mnoštva čudovišta smještenih svuda naokolo, unijelo bi strah u kosti gotovo svakome, no Ahleje su bile predobro naučene ne prepustiti se strahu. Djevojke su se potrudile ostati pribrane u ovakvom okružju sumanutih zvijeri spremnih da ih rastrgaju između sebe. Pažljivo su promatrale raspored dlakavih zvijeri na stijenama, osobito kraljevih stražara, procjenjivale koja su mjesta između njih pogodna za proboj i bijeg. Razmatrale su i mogućnost napada, otimanja traženog kipića iz kraljevih ruku. Dvojica divljaka koji su se u bijegu priključili ovom plemenu, očito su smatrali da, u zamjenu za Tarlaeth, imaju pravo sami se pogostiti mesom Ahlea ranica. Kralj je ipak odlučio iznevjeriti ovaj dogovor. Razmatrao je mogućnost da ih zadrži kao svoje osobne igračke koje bi mogao povremeno mučiti. No takve

dvije sluge izazivale bi vjerojatno kod ostalih podanika stalnu žudnju da preotmu tako vrijedan plijen, povećavale mogućnost čestih pobuna. Druga ideja koju je imao bila je predati je svojim najodanijim slugama, četvorici osobnih stražara. Njihovu vjernost trebalo je neprestano nanovo učvrščivati, svako malo ih nečime kupovati. Vidljivo je bilo da i drugi pripadnici plemena žele svoj dio kolača. Ubrzo je nastala prepirka između nekoliko Zala o tome tko će od njih ratnice pojesti, mučiti ili nešto treće. Dvojici novih članova zalskog plemena koji su već svjedočili vještinama dviju ratnica sve osim njihove trenutne smrti bilo je neprihvatljivo. Većina ostalih Zala smatrala je ovo prevelikim uspjehom, koji ne smije proći bez povećeg ritualnog plesa i dobrog starog mrcvarenja plijena. Ove su zarobljenice ipak bile nešto posebno. Prepoznali su ih kao pripadnice ratničkog reda s kojima su se često susretali na južnim krajevima Zalske šume, i protiv njih uvijek izvlačili deblji kraj. - Dvadeset i osam - izustila je Dlora dovoljno glasno da je Tenen čuje uslijed ove buke i divljanja. Tenen je samo jednom potvrdno klimnula glavom. I sama je akcijski manevar pod tim brojem smatrala jednim od najboljih kojeg se u tome trenutku moglo izvesti. Priručnik Aleanske ratničke škole nudio je nekoliko stotina borbenih poteza, podijeljenih u one za izvođenje individualno, u paru, ili u grupama. Bila je obveza svake pripravnice naučiti ih napamet, kao i znati ih se istog trenutka sjetiti čim se izgovori broj pod kojim se nalaze. - Sad! - uzviknula je starija ratnica, a mlađa se istog trenutka otrgnula od stiska Zala koji ju je držao, pa zaletjela prema stijeni na kojoj se nalazio kralj. Dlora se zatim obračunala slično sa svojim stražarem, pritom ga udarivši laktom u nos. Također se zatrčala, na par metara iza svoje partnerice. Gru-Kathova straža je brzo reagirala. Skupili su se pred kralja i stali da ga obrane. No Tenen je, baš prije nego što je stigla nadohvat njihovih kandži, nenadano stala i kleknula na jednu nogu, savivši leđa prema dolje. Već sljedećeg trena Dlora se jednom nogom nalazila na njezinim leđima, odbacila se pomoću ovog ljudskog potpornja u zrak, preletjela svu četvoricu stražara, izvela fantastičan salto s okretom i u trenu se našla kralju točno iza leđa. Odmah ga je s obje ruke zahvatila oko glave, spremna da mu zavrti vrat. - Nitko ni makac - uzviknula je Dlora - ili se možete oprostiti s voljenim kraljem. Dugotrajno divlje urlikanje se utišalo, zavladala je potpuna tišina. Tenen se ipak

uskoro našla ponovno okružena zvijerima. Jedan ju je namjeravao i ozlijediti, baš njezinim vlastitim mačem, no ubrzo je ostao i bez njega i bez svijesti. Ostale zvijeri nisu se usudile napasti. Drugi mač predali su čim je Tenen svojim mačem zaprijetila onome koji ga je držao. Iznenađeni Zali su se počeli zbunjeno pogledavati. Mnogi su počeli razmišljati isplati li se kralja spašavati ili žrtvovati. Nakon čitave minute mrmljanja i međusobnog pogledavanja, koje je Tenen iskoristila da se oprezno primakne svojoj kolegici i preda joj mač, Zali su se počeli ipak okupljati u grupice spremne za napad. Ružni debeli vladar nije im očito bio posebno drag ni vrijedan. Kraljevi stražari su djelovali najviše zbunjeni, spremili su se prvo stati ostalima na put, još jednom u obranu debeljka koji se barem njima trudio ugoditi. Onda su se i oni međusobno pogledali, zaključili da se ne isplati protiv većine plemena dati u borbu, pa okrenuli na drugu stranu, spremni i sami napasti. Prvi napad krenuo je od Zala koji se nalazio najbliže, jednoga od one dvojice novopridošlih, onoga koji je predao Tarlaeth kralju. Njegov bijes gotovo se mogao osjetiti u zraku. Vidjevši Ahlea ratnice kako mu ponovno stvaraju probleme, izgubio je svu kontrolu. Nasrnuo je naglo, no Tenen je bila spremna obraniti ih. Spretnim zamahom odsjekla je čudovištu glavu. Kvrgava kugla se odbila od stijene i otkotrljala pravo prema drugim zvijerima koje su se spremale napasti. Takva okrutnost trebala je natjerati druge Zale da ustuknu i ponovno razmisle o napadu. Ali nije djelovalo, previše je pojedinaca u masi zadržalo želju za iživljavanjem na djevojkama, nastavilo prilaziti, i time vraćati hrabrost onima na koje je možda na trenutak djelovao prizor odsječene glave. Uvidjevši napokon da njegovo pleme zaista ne mari za njegovu sudbinu, Zalski kralj se razbjesnio. - Raaaah! Ja kralj! Kralj! - iako mu je Dlora držala pod vratom oštricu mača, urliknuo je i naglo bacio predmet kojeg je držao u ruci - na skupinu svojih donedavnih podanika. Dlora je krivo protumačila njegov trzaj i u trenutku mu prerezala grkljan. Tek tada je postala svjesna svoje nepotrebne okrutnosti, ali još više nesreće koja se spremala dogoditi.

Tarlaeth, kameni kipić kojeg je debeli Zal bacio, pogodio je jednog od bivših vjernih stražara u prsa, odbio se u stranu i snažno udario na kamenito tlo. Predmet kojeg su djevojke tražile i pokušavale spasiti, prelomio se od udarca na dva komada. Ali najveće iznenađenje tek je uslijedilo. Ogromni val energije, popraćen blještavo plavičastom svjetlošću, oslobodio se točno s mjesta gdje je Tarlaeth pao, i raširio se u djeliću sekunde prostorom, mnogo većim nego što se s tog mjesta moglo vidjeti, zapravo kilometrima naokolo. Svi Zali, a i dvije djevojke, izgubili su nakratko ravnotežu i popadali na tlo. Nakon što je pojava nestala, jednako brzo kao što se i pojavila, ostao je svima snažan osjećaj pritiska na tijelo i glavobolje. Tad je krenulo panično, nekontrolirano i neobuzdano divljanje Zala. Neki su sumanuto počeli napadati jedan drugoga, drugi su počeli potpuno gubiti svijest, a treći su ipak krenuli u napad na djevojke. One su se brzo pribrale, ustale, i krenule braniti. Protivnici su srećom djelovali dovoljno ošamućeni i izgubljeni, nespremni na lukav zajednički napad, zato su brzo padali pod ubodima sječiva. Osim toga, gubljenje svijesti se nastavljalo i budnih neprijatelja je bivalo sve manje. Ipak, užasna bol u glavi nije prolazila niti kod djevojaka, vrtoglavica se pojačavala. Kod Tenen je koncentracija na trenutak opustila i već istog trena je osjetila oštre zalske kandže na svojoj ruci. Bol je bila trenutna, snažna, dovoljna da se i ona sruši u nesvjesno stanje. - Tenen! - uzviknula je Dlora, jednim zamahom lišila života Zala koji joj je svladao partnericu, ali potom i sama izgubila bitku. Jedno joj je čudovište skočilo na leđa i srušilo je. Udarac o tvrdi kamen, koji joj je izbio zrak iz pluća, zajedno s težinom zvijeri koja se našla na njoj, onemogućili su joj bilo kakav sljedeći potez. Osjećajući teško dahtanje čudovišta tik za vratom, i sama je konačno izgubila svijest.

* * *

U isto vrijeme, daleko od Proklete planine i Ro-otha, a još dalje od Ahleyna, na najvećem i najsjevernijem otoku Čarobnoga mora, Otoku magova, u malenom, derutnom kamenom dvorcu trajao je dnevni obred obnavljanja. Stanovnici ovoga otoka bili su jedini koji su poznavali taj obred. On im je osiguravao život dug više stotina godina. Bilo ih je dvadeset i nisu strahovali da netko nepoželjan otkrije tajnu njihove ceremonije. To iz više razloga nije bilo moguće. Sivi otok bio je prekriven uglavnom suhim, neplodnim tlom, gotovo ogoljen od strahovito snažnog i ledenog sjevernog vjetra, koji je gotovo neprestano puhao njegovim ravnicama. Ni najžilavije biljke se nisu trudile ondje niknuti, iako je njihovo sjeme vjetar znao nanijeti iz dalekih krajeva. Ljudska noga nije tisućama godina kročila ondje. Hladnoća sjevernoga mora, opasnosti koje je donosio vjetar i led, odvraćao je i najodvažnije da pokušaju otići toliko daleko na sjever. Jedini dvonožni stvorovi koji su mogli, zahvaljujući svojim moćima, na njegovo tlo stupiti, bili su oni po kojima je otok i dobio ime, i kojima je on već dugo bio jedini dom. Poprilično monotoni ritual u najvećoj dvorani dvorca, jednako neuglednoj koliko su i sve ostale bile, magovi su izvodili već više od dvjesto tisuća puta, dan za danom, cijelog njihovog života. Začudo, niti jednom od njih nije nikada počeo ići na živce. Previše su cijenili život i trudili se zadržati ga, jer su poznavali sve užitke koje on može pružiti, pogotovo uz pomoć čarolija. Ali puni užitak života nisu stoljećima osjetili, ovakav ružan i beživotan otok im ga nije mogao pružiti, a drugoga tla pod nogama već stoljećima nisu osjetili. Odjednom, usred obreda, čarobnjaci osjete nešto neobično i neuobičajeno za ovaj obred, snažni val energije kako im prolazi kroz tijela. Slična podrhtavanja usred izvođenja čarolija nisu im bilo nepoznata. Poznavali su mnoge rituale čiji se utjecaj osjetio na tijelu, na ovakav ili slične načine. No ovo je očito bilo nešto drugo. Obred obnavljanja nije bio jedna od takvih čarolija i nije sadržavao nikakve fizičke posljedice na tijelo. Osim toga, suprotno od većine drugih, ovaj val je bio nevjerojatno ugodan. Ispunjavao je magove fantastičnom snagom, kakvu već stoljećima nisu osjetili. Vratio im se davni osjećaj potpune kontrole nad svim sposobnostima koje im je njihovo tijelo moglo pružiti, kao i pojačani osjećaj kontrole nad njihovom

okolinom. Obredne riječi prestadoše i svi magovi stajahu neko vrijeme kao ukopani. Pogledavali su se međusobno, pa zatim u svoje ruke i ostale dijelove tijela, djelomično zbunjeni, ali većinom oduševljeni nevjerojatnim iskustvom. A zatim jedan od njih oduševljeno raširi osmijeh i reče: - Čarolija Tarlaetha je prekinuta. Okrenuo se prema prozoru koji je pokazivao prema jugu i prema dalekom Kontinentu, za kojim su već neizbrojivo mnogo dana snažno čeznuli. Zatim je snažno uzviknuo - Oslobođenje! Kao u nekom transu, odmah nakon njega svi ostali magovi počnu vikati u deliriju: - Oslobođenje! Oslobođenje!

V

- Tenen! Tenen! Probudi se, kvragu! Djevojka je napokon povratila svijest, nakon što ju je starija kolegica već počela pljuskati i tresti. Odmah po buđenju osjetila je snažnu bol, ali i pritisak tkanine na ruci. Starija kolegica zavila joj je ranu, upotrijebivši i ljekovite trave koje je nosila ušivene unutar svog remena, poput svih drugih Ahlea ratnica, kao dio standardne opreme. Tenen se okrenula oko sebe, odmah se prisjetivši događaja koji su je doveli u ovakvo stanje. Shvatila je brzo da krajolik koji je okružuje više nije onaj na kojem se posljednji put nalazila u budnom stanju. Kamenje je i dalje bilo tu, u veliki količinama, no sada je mogla vidjeti i nekoliko niskih biljaka i travki, a i sama je bila naslonjena na jedno osamljeno grbavo, podosta sasušeno drvo. Dlora je odmah razriješila njezinu zbunjenost. - Ja sam te prenijela ovdje, prije nego su se ostali Zali probudili. Udaljeni smo od njihovog sela otprilike pola sata hoda. - Hvala - izgovorila je Tenen i osjetila da je još uvijek boli glava i nakon najmanjih pomicanja čeljusti. Učinci one čudne pojave još nisu minuli - kako si nas izvukla odande? - Svi smo na koncu popadali u nesvijest. Imala sam ludu sreću. Jedan dlakavac je klonuo trenutak prije nego me dokrajčio, već je bio sasvim na meni. Probudila sam se među prvima. Nekoliko Zala se probudilo prije mene, ali nisu primijetili da sam živa, jer sam ležala gotovo sasvim prekrivena ovim što me bio svladao. Prepričavavši događaje, Dlora se neprestano okretala oko sebe, oprezno promatrala okolicu, očito strahujući od mogućeg napada. - Brzo sam svladala one koji su se probudili, a zatim tebe prebacila na leđa i počela bježati. Do sada su se vjerojatno već svi probudili i krenuli u potjeru za nama. Tenen je ovo shvatila kao poruku da moraju smjesta krenuti dalje. Ustala se

polako i nesigurno, osjećajući pored glavobolje i sve druge posljedice gubitka krvi. Školovanje unutar Ahlea reda znalo se nerijetko pokazati izrazito opasnim po život za mnoge pripravnice, pa je tako i Tenen već mogla veći broj ožiljaka pokazati. No nije mogla usporediti ovo stanje s prijašnjim doživljajima ranjavanja, prijeloma i raznih drugih primanja udaraca. - Oh, puknut će mi glava - rekla je sa smrknutim izrazom na licu. Tek tada se jasnije sjetila najzagonetnijeg događaja u čitavoj onoj strci - Koji je ono bio vrag? Ono sa svjetlom i... ono, još nešto? - Ne znam i trenutno me ne zanima - odgovorila joj je Dlora. Potom je iz unutrašnjih džepova svojeg kaputa izvadila dvije polovice polomljenog kipića. Pripojila ih je jednog drugome, kao u nadi da će ih neka čarolija opet spojiti. Tenen je tek sada imala prilike vidjeti kako je izgledao Tarlaeth. Prikazivao je snažnog, dugokosog krilatog muškarca u halji koja mu je potpuno prikrivala noge. Postavljen je bio na ovalno podnožje. Ruke je položio na držak spuštenog mača, čiji je vrh oštrice također dodirivao podnožje. Iza leđa imao je krila, sasvim podignuta iznad glave, priljubljena jedno uz drugo. Bila su geometrijski savršeno precizno prikazana, sasvim simetrična. Prikaz lica bio je jednostavan, ali dojmljiv, s pogledom koji je promatraču neizbježno ulijevao poštovanje. Najzanimljivije je bilo što se kipić razlomio u samo dva dijela, otprilike jednaka volumena, iako bi kod onakvog pada bilo očekivano da se odlomi, razleti i izgubi još nekoliko sitnijih krhotina. Ali ne, sve što je činilo Tarlaeth, nalazilo se u dvjema Dlorinim rukama. - I o tebi ću razmišljati kasnije - nakon dužeg promatranja, ratnica je vratila komade kamena pod svoj kaput. Bijeg je tog trenutka bio od najveće važnosti. - Zali su mnogo brža bića od nas. Mogli bi nas uhvatiti prije nego dodemo natrag na sigurno, u Ahleyn - zaključila je Tenen. No njezina kolegica imala je pričuvni plan. - Jugoistočno odavde nalazi se velika močvara. Proteže se sve do Međuzaljeva. A Zali ne podnose vodu. Od tamo smo brzo u Prymoru - još jednom je Dlora zadivila mladu partnericu poznavanjem zemljopisa. I Tenen se prisjetila prikaza s karata. Zaključila je i sama da im je najpovoljnija varijanta bijeg prema zaljevu kojeg su dijelile čak četiri zemlje, među njima i divlji Ro-Oth, a i domovina njih dvije, Ahleyn.

Krenule su nekoliko trenutaka kasnije. Trudile su se ostaviti što manje tragova iza sebe, a opet biti što brže. Nadale su se da će Zali zaključiti kako su pobjegle onim istim putem kojim su i dovedene te da se neće sjetiti razdvojiti u više skupina za potragu. Spuštanje s brežuljaka divlje planine prema močvari pokazalo se neugodnijim od uspinjanja na nju iz smjera Zalske šume. Zbog strmina i slabije utabanih staza, morale su prečesto usporavati. Bol koju je osjećala Tenen i nemogućnost normalnog korištenja desne ruke također su davali svoj obol poteškoćama. Starija kolegica morala je ići uvijek prva, i istovremeno paziti kod svakog opasnijeg komada puta kako se mlađa ratnica snalazi sa spuštanjem, nerijetko i ponuditi pomoć. Nakon sata vremena naizmjeničnog hodanja i trčanja niz grbavi teren planine, primijetile su kako se okolina mijenja. Pojavile su se prve veće i zelenije biljke, kamenito tlo počelo se izmjenjivati sa suhom zemljom, a uskoro i s pomalo vlažnom. Upravo u tim trenucima, kad su već u daljini ugledale prve velike lokve i visoke trave, iza njihovih leđa začulo se kotrljanje kamenčića s viših dijelova planina. Okrenuvši se, ubrzo su vidjele i prve siluete divljih humanoida kako spretno skaču s viših stijena na niže i ubrzano napreduju prema djevojkama. Bili su još dovoljno daleko da ne predstavljaju opasnost još par minuta. No divlje urlikanje koje se moglo čuti već par sekundi nakon što su ih ugledale, davalo je jasno do znanja da su poprilično bijesni, u stanju punog ludila. Bilo ih je previše da bi ih Dlora mogla svladati sama, i pritom obraniti partnericu koja je bila nespremna za borbu. Dlora je zato povukla Tenen za ruku: - Brzo! Sad moramo dati sve od sebe da dođemo do vode prije nego oni stignu do nas. Pohitale su najbrže što su mogle. Dlora je sada gurala svoju mlađu kolegicu ispred sebe, ne dopuštajući joj da uspori, ma koliko se umorno i bolno osjećala. Nije brinula niti da li će se ona ili Tenen spotaknuti o kamen ili okliznuti o stijenje. Najvažnije je bilo ugaziti u prve dublje dijelove Gralske močvare. Prve lokve već su se pojavljivale pod njihovim nogama, šiblje ih je sve više okruživalo, no bio je to još uvijek teren po kakvome su se Zali mogli kretati. A

oni su svake sekunde bili sve bliži i njihovi su se vrisci mogli čuti sve bolje. Znale su da, ako ih tek jedan Zal dostigne i dohvati, za njih dvije je sve gotovo. Ako bi i svladale njega, ostali bi im već sljedećeg trena zarili svoje kandže i zube u umorna tijela. Bolovi u izmorenim nožnim mišićima već su bili nepodnošljivi, disanje je postajalo sve teže i napornije. Divljačko glasanje i duboko dahtanje dolazilo je tik iza leđa. Najbrži među Zalima upravo je uhvatio snagu za skok na Dlorina leđa... Upravo tada su djevojke ugazile u sasvim vlažno, blatno tlo, a samo par koraka kasnije se našle u mutnim, zelenkastim vodama močvare. Prvi Zal, zajedno s još nekoliko njih također je nogama zapljuskao po blatnom terenu, no pred samom vodom natjerao se naglo zakočiti. Nije više bilo čvrstog tla s kojega bi mogli dosegnuti dvije ratnice svojim udovima. Bijesno su uzdisali, stojeći na jednom mjestu, mrko gledajući u ratnice. Njih dvije su se polagano udaljavale, čupajući stopala iz blatnog tla ispod vode. Dlora je išla pomalo unatrag, s isukanim mačem, za slučaj da koji od Zala ipak pobijedi svoj strah i ukorači u vodu. Ali naprotiv, zvijeri su stajale i dalje mirno, bez ikakve volje da barem divljanjem pokažu svoje nezadovoljstvo. Gutali su svijest o pretrpljenom porazu, šaljući tek pogledima mržnju i bijes, kao neku poruku koja je vjerojatno trebala značiti kako neće imati milosti prema njima ako ih ikad ponovno sretnu. Zatim su se okrenuli i laganim korakom krenuli natrag prema brdima. Čim je to primijetila, Tenen je stala, da prikupi barem dio izgubljene snage. Dlora je vratila mač u korice pa također počela smirivati tijelo. Pogledala je prvo na brzinu uokolo, sjetivši se da ni ovaj dio prirode nije bezopasan. Zatim je posvetila pažnju partnerici. - Sada možemo usporiti. Više nećemo vidjeti ona stvorenja - tješila ju je, dok joj je pregledavala ranu. Izgled Tenenine ozljede poručivao je zapravo suprotno, nisu si mogle priuštiti veliko usporavanje, djevojci je trebao bolji medicinski tretman od onog koji joj je Dlora mogla u tom trenutku pružiti. Močvara je osim toga bila mjesto gdje se na ranu lako mogla navući kakva infekcija ili neka dodatna bolest. Smanjeni oprez također nije dolazio u obzir, jer močvarne zmije i veliki gušteri

mogli su ih iznenaditi iza svakog šiblja ili iz bilo kojeg mutnijeg dijela vode. Gralska močvara dobila je ime prema pticama koje u njoj nalaze glavno stanište u određenim dijelovima godine, a čije je meso jedno od omiljenih jela na Kontinentu. No te vode su bile jednako poznate i po divljim životinjama koje nitko nije imao želju niti jesti ni uopće susretati. Sama voda imala je određenu posebnost, promatraču je mogla djelovati istovremeno i ružno i lijepo. Iz daljine se jasno mogla vidjeti neujednačenost. Dijelovi bogatiji visokim, debelim i čvrstim močvarnim travama imali su zelenkastu boju, koja se ponegdje prelijevala u smeđu, ovisno o količini mulja koji se podigao s dna. S druge strane, pojedini čišći dijelovi su naprotiv bili gotovo neprirodno plavi, bistri. Rijetko gdje se još mogla naći takva šarolika močvara. Pružala se kilometrima u smjeru jugoistoka, baš prema Međuzaljevu, gdje se nalazio i grad Prymor, alejnska luka do kojeg su željele doći. Poslije nekoliko minuta odmora, nastavile su dalje. Dlora je za početak dozvolila sporiji korak, no ubrzo se potrudila nametnuti ritam bržeg hodanja. Daljnji put je postajao sve teži, močvara sve dublja, a napredovanje sve sporije. Osjećale su ipak određenu radost zbog bijega od dlakavih divljaka, ali zadovoljstvo nakon rješavanja zalskog problema zamijenila je briga zbog svih ostalih koji su se nagomilali. Iako nisu razgovarale, objema su se u glavama vrtjele i izmjenjivale slične misli: spoznaja o postojanju uljeza u palači, nedostatak informacija o tome tko bi to mogao biti, silan put koji će morati prijeći natrag do glavnoga grada, pitanje kako će uopće Waeryehenci reagirati na stanje njihove statuete nakon nezgode na Prokletoj planini... No Dlorin je um najviše zaokupljao događaj, odnosno pojava u trenutku razbijanja Tarlaetha. Bljesak svjetlosti koji ih je oslijepio i nevjerojatni udar energije koji ih je sve onesvijestio. Sada je bilo jasno da je prošlost male statue zanimljivija nego što su mislile i da su u toj priči jedni od likova i čarobnjaci iz starih, skoro zaboravljenih legendi. S obzirom da njihov svijet nije poznavao niti jedno oružje ili spravu koja bi mogla proizvesti takvu blještavu pojavu, nije bilo dvojbe da se ovdje radilo o nekakvoj čaroliji. Samo su čarobnjaci poznavali magiju, a nikakva magija, barem koliko su one znale, nije bila viđena na kontinentu od njihova odlaska, još u davna vremena.

Dijelile su i ponešto bojazni od mogućih posljedica pojave. Kod Dlore je glavobolja potpuno prošla negdje usred one jurnjave prema močvari. Ostalih neugodnosti, osim velike izmorenosti nakon svih proživljenih akcija, nije osjećala. Tenen nije imalo smisla pitati osjeća li kakve druge neugodnosti koje bi mogle biti prouzrokovane neobjašnjivim događajem. Ona je bila već sasvim dovoljno iscrpljena zbog ranjavanja i trčanja u lošem stanju. Kako je vrijeme prolazilo, sve se jasnije vidjelo da ranjena mlada Ahlea sve teže napreduje, kako joj tijelo sve više klone prema vodi. Oči je sve teže držala otvorenima, pogotovo kada se počela spuštati noć. Kad je mrak sasvim prekrio močvaru, Dlora je procijenila da se nalaze na otprilike pola puta od početka močvare do zaljeva. Bilo je izgledno da će ubrzo morati nositi Tenen, što joj nije ostavljalo mogućnost da na vrijeme reagira u slučaju da ih napadne neka močvarna zvijer. Tražila je komad kopna, barem djelić suhog tla na kojem bi se mogle odmoriti tijekom noći, ali baš niti jednog se nije moglo naći u vidokrugu mjesta na kojem su se tada nalazile. Sve je teže bilo naći i dovoljno plitkog područja za hodanje. Odjednom se iznad njih začu lepet više krila. Pod slabom mjesečinom mogle su nazrijeti jato crnih ptica. Bili su to Grallovi, pernate životinje, velike gotovo poput odraslog čovjeka. Prva misao koje je njihova pojava kod Dlore izazvala, bila je strašna glad, na koju je do tog trenutka odbijala misliti, pored svih drugih teškoća s kojima se, zajedno s mlađom kolegicom, hrvala. Poželjela je da su ponijele lukove sa strijelama u ovu avanturu, tada bi mogle oboriti jednu od ovih životinja, očerupati je i ublažiti glad njihovim mesom, koje bi im u tim trenucima odgovaralo i sirovo. Baš u tom trenutku jedna se ptica nenadano i naglo obruši prema djevojkama. Već sljedećeg trenutka pala je u vodu otprilike metar ispred djevojaka, prije nego je Dlora stigla uopće isukati svoj mač. Iscrpljena Tenen, s pogledom već duže usmjerenim samo prema dolje, nije niti primijetila da se nešto događa dok se nije začuo pljusak vode. Tek kad je ptica izronila i preokrenula se na površini vode, djevojke su opazile da je ona pogođena strijelom. Tad je i Tenen izvukla svoje oružje. - Ovo je moj ulov, da ne bi bilo zabune - začuju glas dalje od sebe, s desne strane. Među gustim šibljem, u potpunom mraku, ipak se mogla nazrijeti ženska silueta. Stajala je tamo djevojka Dlorinih godina, u visokim tamnim čizmama i s

lukom u ruci. Kad je načinila dva koraka prema naprijed, pod blago mjesečevo svjetlo, moglo se jasnije vidjeti da nosi opremu tipičnog alejnskog lovca na Grallove. Pored opreme, i spol je odavao da se radi o osobi iz njihove zemlje. Ostala kraljevstva nisu slala žene u lov, pogotovo ne u Ro-Oth. - Što vi radite ovdje - doviknula je Dlora nepoznatoj djevojci. Vratila je mač iza leđa, a zatim prihvatila drugu ratnicu, vidjevši da ova gotovo ispušta mač i sprema se srušiti u vodu - Grallovi su južnije u ovo doba godine! Nepoznata djevojka je također poletjela prema njima, čim je shvatila da je jedna od dvije ratnica ranjena. Obuhvatila je Tenen oko struka i potpuno preuzela njezinu težinu. - Moj čamac je tamo, u šipražju, na samo par koraka. I zaista, u jednom malenom dijelu močvare, potpuno prekrivenom visokim stabljikama močvarne trave, na kojeg djevojke inače sigurno ne bi obratile veću pozornost, nalazio se vješto naguran i skriven poveći čamac. Čim ga je djevojka izvukla malo van. vidjelo se da je natrpan svime što je potrebno za višednevni boravak u močvari, hranom, odjećom, čak i priborom za liječenjem mogućih rana i ozljeda. Prednji dio bio je već popunjen s desetak usmrćenih Grallova. - Ja ću joj se pobrinuti za rane, imam trave koje će siguno pomoći. Vi se poslužite jelom, ostalo mi je još poprilično zasoljenoga mesa, a ni povrće nije sasvim izgubilo svježinu, iako sam ovdje već pet dana. Iako ju je strahovita glad gotovo tjerala da divljački nasrne na hranu, Dlora je ipak zadržala manire i pažljivo nožem odvojila komade hrane koje je predvidjela za ranjenu partnericu, a zatim pripremila dio i za sebe. Hrana je bila zbilja ukusna i stručno spravljena, dovoljno da u njoj uživa i sasvim sita osoba. Dok je žvakala veći komad suhe svinjske šunke, Dlora se pogledom duže zadržala na bogatom ulovu s prednjeg dijela čamca. Djevojka to opazi pa se nadoveže na Dlorino ranije pitanje: - I ratovi su južnije u ovo doba godine. Vjerojatno to ne znate, ali Grallovi zbog ratnih strahota već godinama radije ostaju ovdje u močvari nakon razmnožavanja, nego što migriraju u Ahleyn i ostale toplije krajeve. Sve ih je

manje kod nas u zemlji. Uvijek su se sklanjali što dalje od ljudi, od gradova i cesta. No bitke se vode na livadama i u šumarcima, njihovim prirodnim staništima. Zato znaju ovdje ostajati i po cijelu godinu. Neprirodno je, znam, ali tako je. Zbog toga se i sve više lovaca odlučuje na lov u ovim krajevima i kada nisu najtoplija razdoblja. Što nam drugo preostaje? Iako su joj riječi, a i njihov ton, bili puni nezadovoljstva i razočaranja stanjem koje opisuje, izraz lica i položaj tijela ove djevojke slao je sasvim suprotnu poruku. Radilo se o samouvjerenoj, hrabroj, iskusnoj i snažnoj osobi kakve se među ljepšim spolom odgajalo samo u Ahleynu. Dlora je procijenila da je djevojka na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine, da pripadaju otprilike istoj generaciji. Znala je da se radilo o iznimno važnoj osobi za svoje mjesto, koja zajednici sigurno pridonosi na više načina, čim se nije nalazila na ratištu u ova vremena. Njihova domovina temeljila je svoju snagu i stabilnost na punom iskorištavanju svih kvaliteta koje u sebi nose žene. Osnova Ahlea filozofije bilo je vjerovanje da su ženske vrline daleko veće od onih koje mogu pružiti muškarci. Sve muške prednosti smatrale su se dvosjeklim mačem, vjerovalo se da u jednakoj mjeri mogu pridonijeti boljitku, ali i biti na štetu zajednice. Zato se muškarce na sve načine i bez skrivanja sputavalo u napretku, smirujući one pretjerano ambiciozne i ponekad vrlo brutalnim metodama. Djevojčice se, sasvim suprotno, motrilo od najranijeg djetinjstva i pokušavalo precizno procijeniti koje su među njima najbolje, koje su one što posjeduju očite kvalitete i talente u bilo kojim područjima. Njih se nije libilo, po potrebi, i odvojiti od njihovih roditelja i priključiti razvojnim institucijama jer većina takvih škola je djelovala u određenoj izolaciji. U njima su djevojke bile odvojene od ostatka društva sve do pred punoljetnost. Čak i za društvene djelatnosti poput lova, mlade stanovnice Ahleyna su odlazile u specijalizirane škole. Napuštale svoje zajednice na tri godine, da bi se vraćale sa savršenim znanjima i vještinama u aktivnostima koje su se od njih očekivale. Aleanska ratnička škola predstavljala je vrhunac u korištenju takvih metoda usavršanja ženskog stanovništva. No za muškarce nije bilo mjesta niti u njoj, ni u bilo kojoj od ostalih institucija za razvoj i usavršavanje. Oni su mogli u najboljem slučaju doživjeti da budu pomoćnici ženama koje su završile te škole. Zbog toga je Ahleyn povremeno doživljavao bune muškog stanovništva. One su uglavnom bile loše organizirane i pripremljene, kratke i s lakoćom gušene. A

zbog zauzetosti ratom, zadnjih godina i vrlo rijetke. Kad je usnuloj Tenen zavila rane, pokazavši i u tom poslu zavidno znanje, vlasnica čamca nastavila je sa svojom pričom o Grallovima. - Jučer sam primijetila brojnije prelete jata s juga u ove krajeve. Kao da se i oni koji su prije nekoliko tjedana odlučili ponovno okušati svoju sreću na jugu, sada ponovno bili prisiljeni na povratak. Ove su riječi Dloru naglo zabrinule. - Molim? Što želiš time reći? Da su ponovno počele borbe? Želiš reći da je primirje prekinuto? - ratnica krene nizati pitanja s vidljivim uzbuđenjem. - Ne želim ništa reći. Samo prenosim što sam vidjela. Dlora se već dugo bojala da bi se ovo moglo dogoditi. Preleti ptica nisu mogli biti nikakvo jamstvo, no Dlora je i otprije smatrala primirje previše krhkim, zbog čega je i gradila detaljne planove za protuofenzivu u zadnjim danima koje je provela na ratištu. Ti su planovi sada vjerojatno propali, a opasnost od konačnog poraza postala je sasvim izglednom. Najmračniji scenariji počeli su se ostvarivati, a jedina nada u uspostavljanje čvrstog i trajnog mira slomila se zajedno s kipićem čija su se dva dijela sad nalazila u džepovima Dlorine jakne. Pitala se što im uopće u tim trenucima preostaje. Imale su napokon prijevozno sredstvo za siguran povratak u Ahleyn, pristajanje u međuzaljevsku luku Prymor, no nastavak puta odande do glavnoga grada predstavljao je, pod novim okolnostina, sljedeći teški izazov. Dijelovi glavnoga puta koji je povezivao dva grada bili su u rukama neprijatelja, a i ostale, sporedne ceste bile su pod okupacijom ili opsadom. Improvizirani zamjenski putevi koje su alejnci bili prisiljeni probiti tamo gdje ih nikad nije bilo, po neobrađenim nizinama, zaraslim šumarcima i močvarnim područjima, činili su svim građanima put mnogo dužim i napornijim. Dlora je razmatrala i mogućnost povratka na samo bojište, priključivanja njihovim snagama, i to preko neprijateljskog teritorija. Alejnskoj vojsci već u tim trenucima svaka je, pa i najmanja pomoć, sigurno bila potrebna. Nakon ponovnog stupanja na još slobodni teren i u redove svoje vojske, imala bi mogućnost poslati po nekome statuetu kraljici u Blyst, zajedno s objašnjenjem što joj se dogodilo. No takvu akciju nije smatrala najboljim rješenjem, nije

mogla znati što bi se dogodilo ako bi ih neprijatelj zarobio i pronašao slomljeni sveti artefakt u njihovom posjedu. Osim toga, smatrala je da je njezina osobna dužnost dostaviti kraljici Tarlaeth i iznijeti joj objašnjenja, prepričati nemile događaje. Možda čak i preuzeti novi zadatak, pronaći s kraljicom i Vrhovnim vijećem Ahlea reda novo rješenje za naoko bezizlaznu situaciju koja je njihovu zemlju zadesila. Šutjela je nekoliko sekundi, gledajući smrknuto u smjeru jugozapada. Nakratko je pomislila kako je zbilja svejedno što će sljedeće učiniti, kako joj je najbolje sjesti u močvaru i ostati tu. Hraniti se komarcima i žabama, pustiti da se sve ostalo nastavi događati bez nje, kad sve što je ona dosad pokušala učiniti za sprečavanje zla nije urodilo plodom. Skriti se od rata, poput Grallova, zanemariti dužnosti, kad joj sva ona vrhunska obuka i veliko iskustvo nisu pomogli da spasi svoju zemlju i narod. Nije to, naravno ozbiljno mislila. Takve su misli bile upravo onaj potreban predah koji je omogućio dozrijevanje nove, potpuno lude i odvažne ideje. Naglo je okrenula pogled ulijevo, prema jugoistoku. Odlučila je da će izlaz iz čitave bezizlazne situacije potražiti tamo gdje ih najmanje itko očekuje.

* * *

Dugim hodnikom dvorca na Otoku magova odzvanjao je zvuk Declaviusovih čizama. Jedan od najmlađih čarobnjaka na otoku brzim korakom hitao je prema prema velikoj obrednoj dvorani zamka. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put bio toliko uzbuđen, možda je proteklo i desetak desetljeća. Glasine da je odabran doprle su i do njega. Gradnja dvorca bila je jedno od prvih njegovih sjećanja iz djetinjstva, bilo je to prije nekoliko stotina godina, a sad je bilo izgledno da će biti prvi koji će ga napustiti. Gotovo svi ostali magovi su snažnije pamtili Kontinent, no to ih nije spriječilo da ipak izaberu njega. Nije ga to čudilo, nikad se nije sramio priznati da se smatra čarobnjakom s najviše energije i potencijala, najboljim među njima, možda s izuzetkom kojeg od najstarijih i najiskusnijih. Njegova mladenačka

energija bila je prednost u odnosu na starije, one koji su posjedovali bolje poznavanje Kontinenta. Ambicioznost, vječna želja da bude najbolji i stalna sposobnost da se iskaže u cjenjenim osobinama poput podlosti, bezosjećajnosti ili osvetoljubivosti, stavljali su ga u prvi plan ispred drugih mladolikih magova. U obrednoj dvorani, pokraj južnog prozora stajao je predsjedavajući mag, u društvu još nekoliko najuglednijih kolega, uživajući u pogledu na more iza kojega su se nalazile zemlje koje su magovi davno napustili. Poneki od njih osvrnuo se čim je Declavius ušao u prostoriju, no većina je i dalje opijeno zurila kroz prozor u daljinu. Declaviusa takvo ponašanje više nije čudilo. Otkako su osjetili razbijanje čarolije i nestanak čarobnog bedema nad Kontinentom, magovi su pokazivali znakove zbilja djetinjastog, razdraganog ponašanja. Neki su djelovali kao da žele istog trena poletjeti prema jugu, no zadržali su dovoljno opreza da ostanu prizemljeni. - Napokon smo dočekali dan nakon kojeg se ponovno možemo vratiti na Kontinent i započeti svoju osvetu - predsjedavajući je napokon pokazao da je svjestan Declaviusove prisutnosti. Započeo je govor ne odvraćajući pogled. Drugi magovi oslobodili su mu prostor pa je mladi čarobnjak prišao bliže i usmjerio pogled kroz isti prozor - No prije povratka moramo se potpuno osigurati. Prokleta Yaraelova statueta mora biti potpuno uništena, jer njezinu je moć još uvijek moguće povratiti. Stari čarobnjak stavi ruku na Declaviusovo rame: - Odabrali smo tebe, Declaviuse, da odeš na Kontinent i onemogućiš, uništiš predmet čije ime ne izgovaramo, a koji je jedina obrana ljudi od naše osvete. Declaviusovo lice ozarilo se od sreće. I sam je, poput svih ostalih magova, osjetio na daljinu da se dijelovi slomljene skulpture nalaze u posjedu dvije snažne i vrlo sposobne osobe. Ali to ga nije brinulo, znao je da se niti jedan pripadnik reda magova nema razloga bojati nijednoga čovjeka na ovom svijetu. Pola sata kasnije, praćen pogledima svih magova s obale njihovog otoka, Declavius je letio na krilima ledenih vjetrova, preko Čarobnog mora na jug prema kontinentu.

VI

- Mi ćemo što? - upitala je mlađa ratnica, prethodno kratko iznenađeno šutjevši. - Krenut ćemo preko Međuzaljeva izravno u Waeryehen - odgovorila je Dlora, smireno kao da predlaže odlazak na piknik. Plovile su čamcem polako, sada već morem. Njegovim južnim krajem, zatvorenim u zaljevu, u smjeru jugoistoka. I dalje u društvu djevojke koja ih je pronašla u močvari i pružila im pomoć. Tenen je upravo dolazila k sebi od ozljede, no Dlorin ju je predloženi plan natjerao da pomisli kako možda još uvijek lagano halucinira. - Idemo ravno u neprijateljsku zemlju? - Da. I to pravo pred samog verjenskog kralja – zastala je da provjeri na izrazu lica mlađe suradnice koliko joj je sulud ovaj prijedlog, a zatim nastavila Putovanje će biti dugo, ali u nekoj mjeri i lakše od povratka u Ahleyn. Glavnina verjenske vojske je na zapadu, na prvoj liniji, a mi ćemo ići istočnom stranom države na kojoj vjerojatno možemo naići tek na pokoju patrolu. - Pokoja patrola? Sve do glavnog grada? Do samog zamka? Do prijestolja? Stvarno? - Dobro, ponegdje će možda biti teže i kompliciranije, ali te ćemo poteškoće rješavati u hodu. - U hodu? I što onda? Stati pred kralja, vratiti mu njegovu lijepu, potrganu figuricu, objasniti što joj se dogodilo? I očekivati da to jednostavno prihvati, oprosti nam sve i proglasi mir? Dlora je srećom imala vremena, dok je Tenen ležala u nesvjestici, uvjeriti samu sebe kako je to najbolje rješenje s obzirom na okolnosti. Zato je slušanje svih dijelova plana ovako naglas iz tuđih usta, uz veliku dozu skepse, nije moglo razuvjeriti. Tenen nije očekivala da će čuti ovako smjele ideje iz usta jedne toliko iskusne

ratnice. Dlora jest među Ahlea ratnicama slovila za odvažnu taktičarku, spremnu na sve vrste neočekivanih poteza i iznenađenja za neprijatelja, ali u odlasku pred samog protivničkog kralja mlađa ratnica nije vidjela ništa mudro niti korisno. Pogotovo kada mu imaju za donijeti samo riječi koje ne želi nikako čuti i njihov najsvetiji predmet slomljen na dva dijela. Osjećala je da je sve naopako u ovoj priči. Ona je ta koja bi se, zbog mlađe dobi trebala ponašati nerazborito. Od starije bi se kolegice očekivala veća odmjerenost. Dlora se s pramca premjestila bliže sredini čamca, gdje je Tenen do maloprije ležala, a sada bila u sjedećem položaju. Pogledala je mladu ratnicu izravno u oči, pogledom koji je i bez riječi gradio povjerenje. - Znam da se ideja čini sasvim ludom, ali tražim te da mi vjeruješ. Ako krenemo nositi Tarlaeth u Blyst, našoj kraljici, ona će vjerojatno i sama zaključiti da je najbolje poslati mirovnu ekspediciju s kipićem u njihov glavni grad, zajedno s istim objašnjenjima koje mi možemo iznijeti. Lako je moguće da bi barem jedna od nas bila u toj ekspediciji, možda i obje. Treća djevojka u čamcu gledala ih je obje, veslajući umjerenim ritmom. Preuzela je još prije nekoliko sati naredbu od Ahlea ratnice da ih doveze tik do obala zemlje Waeryehen, na jugoistočnom kraju Međuzaljeva. Pristala je bez razmišljanja. Тo bi svaki stanovnik Ahleyna učinio kad čuje Ahlea ratnicu da mu kaže da nešto učini. Nije joj predstavljalo problem što na mjestu do kojeg je sada trebala doveslati, nije nikada bila. Divila se dvjema djevojkama, iako nije znala detalje oko događaja koje spominju. Očito se radilo o nečem važnom. Samouvjereno držanje obje ratnice i spremnost na ambiciozne planove kојe su spominjаle, ponovno su je, nakon dugo vremena, činile razočaranom. Žalila je što i nju nisu odabrali za Aleansku ratničku školu, već je bila predodređena služiti svojoj lokalnoj zajednici tek kao vrhunski lovac. Tenen je trebalo nekoliko trenutaka da izvrši analizu Dlorinog plana, da primijeni svu obrnutost logike starije partnerice. Na samom koncu zaključila je da je ideja taman toliko smiona da uspije onome tko je dovoljno sposoban da je provede, te da su njih dvije, ako ništa drugo, barem dovoljno lude da sve to pokušaju.

Dlora je već na blagoj promjeni izraza lica shvatila da je mlađa kolegica pristala. To joj je oduvijek bilo važno, da osjeti razumijevanje kod svojih suradnika za svoje odluke i postupke. Osjetila je odmah i određeni ponos što su i najmlađe pripravnice njezine ratničke škole toliko odvažne. Naravno da je akciju mogla i namjeravala provesti i bez Teneninog pristanka, uostalom, čamac se već približavao obalama neprijateljske zemlje. Tenen je zamišljala sljedeće generacije mladih polaznica Aleanske ratničke škole kako pričaju o njoj. O mladoj i perspektivnoj ratnici koja je već na svom prvom zadatku prošla najopasnije krajeve Kontinenta, koje većina drugih junakinja nema priliku proći kroz čitavu karijeru i život: Zalsku šumu, Prokletu planinu, močvare Ro-Otha… a nakon toga je još odlučila i prijeći cijelu državu s kojom je njezina zemlja bila u ratu i posjetiti njihovog kralja osobno. Noć je tek bila na polovici svoga trajanja, kad je njihova sunarodnjakinja pristala svojim čamcem uz jugoistočnu obalu Međuzaljeva, nedaleko Kavarra, jedinog verjenskog sjevernog lučkog grada. Sve ostale njihove luke nalazile su se na drugom kraju kraljevine. Iako su se nalazile na neprijateljskom tlu, krajolik im je napokon djelovao prijateljski, onakav na kakvog su naviknule. Uostalom, na istoj obali, ali na drugoj strani granice koju je činila rijeka Stug sa svojim ušćem u zaljev, ležao je alejnski grad kojeg su obje imale prilike posjetiti, i čija je okolina bila sasvim slična ovoj. Nisu se imale previše vremena diviti krajoliku, niti im je mrak to dopuštao. Iskočile su iz čamca, čim je dodirnuo kopno, u skrovitoj šumskoj uvali. Još u čamcu su se zahvalile djevojci koja im je pružila spasonosnu pomoć u najtežim trenucima. Dogovorile su s njom da će osobno krenuti u Blyst, prenijeti izvještaj o događajima koje joj je starija ratnica detaljno ispričala. Dobila je sve lozinke potrebne da je propuste na dvoru i da je osobno primi i sama kraljica. Imale su u nju potpuno povjerenje. Vidjelo se da se radi o djevojci s duboko usađenim vrijednostima, te s punim poštovanjem i vjernošću prema alejnskom narodu i kruni. - Jesi li spremna? - upitala je Dlora, čim se čamac počeo odmicati. - Jesam. Idemo - Tenen se potrudila zvučati što uvjerljivijom, kako bi otklonila sumnju partnerice u njezino zdravlje i sposobnost za napredovanje. Osjećala je još uvijek određenu slabost, no i vjerovala kako će ona postupno sasvim proći, unatoč umaranju tijekom puta. Bol od ranjavanja gotovo uopće nije osjećala,

djevojka koja ih je spasila pokazala se vrsnom iscjeliteljicom. Odlučile su odmah krenuti na put, pokušati se približiti prvom naseljenom području prije svitanja. Bilo je očito da će većinu putovanja prema verjenskoj prijestolnici morati odraditi po danu i to ih nije radovalo. Waeryehen je uživao već dvije godine bez borbi na njihovom terenu, javni život funkcionirao je normalno i moglo se očekivati mnogo prolaznika na glavnim putevima. Unatoč ratu, ova država oporavljala se i obnavljala vrlo brzo. Veliku zaslugu za to imala je reorganizacija vlasti koja se dogodila kad su Waeryehenci izgubili u borbama svoj glavni grad. Yarael Dvadeset i Sedmi prepustio je tada sve ratne ovlasti na svojeg sina, koji je za tu dužnost bio mnogo prikladniji. Kraljević je bio mnogo snažnije zainteresiran za vojnička pitanja, kvalitetnije obučen za bojna djelovanja i pogotovo vitalniji od starca na tronu. Kralj se tako mogao posvetiti civilnim pitanjima i održavanju onog dijela društva koji nije sudjelovao u ratu. Njegov sin je za to vrijeme izveo briljantni preokret u ratnim rezultatima verjenske vojske. Djevojke su napredovale s najvećim oprezom i u tišini, iako ih je na putu okruživala jedino čista priroda i uglavnom šumoviti krajolik. Iako je lako bilo naći staze koje su stanovnici utabali kroz šume, djevojke su se radije držale podalje od njih. Nisu željele na svome putu uznemiriti niti šumske životinje, svaka moguća komplikacija i zastoj bili su im nepoželjni. Nadale su se da će uspjeti pronaći neku farmu u što većoj blizini, ne previše blizu Kavarra, gdje bi mogle još tijekom noći “posuditi” od vlasnika nešto upadljive odjeće. Ako bi farmer još imao barem jednog konja kojeg bi mogle nečujno izvući iz štale, to bi im naveliko olakšalo put. Nisu imale moralnih dvojbi oko takvih činova, zadaća koju su si postavile bila je prevažna. No sreća ih nije poslužila. Prvi trag civilizacije, utabani šumski putić, pojavio se tek nakon nekoliko kilometara hoda, kad su se već pojavljivale prve zrake sunca. A još sat vremena je prošlo kad su na jednom većem proplanku ugledale samotno imanje. Ograđeni dio brdašca koji je činio dvorište bio je poprilično velik. Tik pod vrhom imanja vidjele su kuću od drveta i staju od istog materijala. Mjesto je bilo već sasvim u blizini velikog grada, ali srećom dovoljno osamljeno da se s njega nešto otuđi i odmakne već daleko, prije nego što vlasnik primijeti krađu i uzbuni snage reda u obližnjem gradu.

- Pogledaj. Životinje su već vani - pokazala je Tenen prema obronku niže imanja. Zaista, ondje su čak tri konja bezbrižno pasla travu. To je očito značilo da vlasnik farme, osim što uopće nije siromašan, voli također i rano uraniti. Ubrzo se nakratko i pojavio u dvorištu, noseći drva iz drvarnice u kuhinju. I iz daljine je bilo vidljivo da se radilo o krupnijem, robusnom čovjeku koji svakodnevno svoje mićiće upreže u teškim fizičkim poslovima. - Kvragu, konji su na potpunoj čistini. Ako vlasnik samo na trenutak ponovno izađe, nema sumnje da će nas ugledati dok ih otimamo. - Predlažem da ukućane onemogućimo - Tenen je odmah iznijela svoje mišljenje - Nemamo vremena za taktiziranje. Ionako moramo pokupiti nešto odjeće. - U redu. Ti se pobrini za konje, dohvati ih čim ti ja pošaljem znak s imanja da sam ih onesposobila. Uzet ću im i odjeću, uzde, sedla - Dlora je iznijela plan, i već sljedećeg trenutka krenula prema brdašcu. Uspinjala se kroz šumarak, a zatim i voćnjak koji su se nalazili kući s desne strane. Tenen se također puzeći približila konjima, na najbližu točku s koje je nisu mogli s farme vidjeti, pa ostala ležati i čekati u visokoj travi. Imala je savršen pogled na metode šuljanja jedne od najiskusnijih Ahlea ratnica. Dlora je koristila metodu napredovanja u kratkim, ali brzim epizodama. Premještala se između jednog i drugog skrovitog mjesta u razmaku od najviše par sekundi. Ogradu s desne strane kuće preskočila je u jednom naglom zaletu i gotovo istog trena stajala prislonjena uz kuću. Zatim kratka pauza, pa zalet pod prozor. Obje su došle do istog zaključka kako ukućani vjerojatno zajednički doručkuju, čim nitko već duže nije izašao van. Iskusna ratnica osluškivala je čitavu minutu pod prozorom, uvjerivši se prema zvukovima da se zaista objeduje. Glasovi su odavali prisutnost tri osobe: vlasnika, njegove žene i njihovog sina, otprilike sedmogodišnjaka. Upravo kad se spremila na ključan potez, uletjeti kroz ulaz u prostoriju i zarobiti prisutne za stolom, dogodilo se nešto sasvim nepredvidivo. Prašnjavom cestom koja se nalazila točno ispod brda i iza Teneninih leđa, odjednom je iza zavoja dojurila kočija, koju su vukla dva konja. - Oj, gazda! - urlao je čovjek koji je upravljao kočijom, jednom rukom držeći uzde, a drugom veselo mašući šeširom iznad glave. Djelovao je kao potpuni veseljak - Oj, jesmo l’ već budni?!

- Pa Svega mi - promrmljala je Dlora tiho, sebi u bradu. Nije mogla vjerovati da se ovo baš u tom trenutku dogodilo. Vlasnik farme je već sljedećeg trenutka uzvratio gromoglasnim “Oj!” izravno iz kuće. Kočijaš je dolje naglo natjerao konje s ceste na puteljak koji se uspinjao prema imanju. Tenen je, ležeći i dalje u travi, zbunjeno promatrala jureću pojavu, ne znajući što da radi. - Tenen, konje! Brzo! - dreknula je Dlora naglo, istovremeno krenuvši u akciju. Zaključila je kako više nema smisla odgađati. Ludi bi je kočijaš ionako za tren ili dva ugledao kako čuči s mačem u ruci ispod prozora pokraj ulaznih vrata kuće. I stvarno, veseljak je naglo natjerao konje da stanu, kad je vidio vitku žensku pojavu kako munjevito ulijeće u kuću. U isto vrijeme, mlađa ratnica je skočila iz trave na noge čim je čula naredbu i zaletjela se prema životinjama. Dlora se u trenutku našla pred stolom, obitelj nije stigla ni skloniti osmijehe s lica, koje su razvukli čuvši čovjeka s kočije. Smjestila je oštricu mača farmeru pod vrat. - Neka se nitko ne miče - naredila je tihim glasom. Oštrim pogledom prešla je preko lica svih prisutnih za stolom - tko vam je ovaj što se vani dere? Glava obitelji, iako kršna muškarčina, ostao je zbunjeno šutjeti. Supruga se bolje snašla. - N… naš prvi susjed. O-on voli tako… ponekad svratiti - žena je gledala u Dloru samilosno, kao da se ispričava uime čovjeka vani. Dloru njezine riječi nisu tješile. Bila je toliko bijesna da je željela nekome odsjeći barem ruku, za utjehu samoj sebi zbog neuspjelog plana. Ili barem nekoga dobro prebiti. No takvi postupci nisu dolazili u obzir. Nisu išle u ovu misiju kako bi se iskaljivale na nevinim stanovnicima, makar i pripadnicima neprijateljske strane. - Upamtite da ste zbog svojeg veselog susjeda zamalo izgubile glavu promrmljala je, tek toliko da ostavi trag svoje ljutnje. Sljedećeg trenutka počela se povlačiti natrag prema vratima. Za to vrijeme Tenen je već jurila prema kući na jednom konju kojeg je na brzinu i na prepad uspjela zajašiti. Ostala dva konja u tren su se razbježala, tako da se nije dalo niti jednog zarobiti, niti je ona imala opremu za takvo što. Bez sedla i uzda bilo je teže kontrolirati životinju koja nije na nju niti bila naviknuta, no

srećom, i takvom jahanju su je podučavali u ratničkoj školi. Projurila je kraj kočije i susjeda koji je stvorio čitavu tu zbrku, a sada i sam bio zbunjen događajima oko njega. Zaustavila je konja pred samim vratima. Dlora se u trenu našla iza njezinih leđa i naredila da krenu u bijeg. - Ništa od odjeće, ha? - upitala je Tenen dok su se spuštale galopom niz brdo. - Niti od odjeće, ni od opreme za konje. - Uzimamo li još jednog konja? - Nema vremena! Jaši dalje! Obitelj je uskoro izašla van i s nevjericom gledala prema djevojkama koje su se dale u bijeg glavnom cestom prema jugu. Nisu se obraćali na susjedove upite o tome što se događa. I tako je akcija pribavljanja potrebnog za uspješno daljnje putovanje, potpuno propala. Nije moglo ispasti gore. Od svega planiranog, dobavile su tek jednog konja. Bio je pomalo svojeglav, očito mnogo češće korišten za vuču, nego za jahanje. Svakih nekoliko trenutaka pokazivao je želju da se oslobodi dvostrukog tereta s leđa. U tim trenucima Tenen ga je morala snažno vući za grivu. No barem su sad imale mogućnost nešto brže napredovati na svome putu. Upadljivosti se nisu stigle riješiti, što je značilo da im slijedi zaobilaženje glavnih puteva u najvećoj mogućoj mjeri, jer svatko tko bi ih ugledao mogao je upozoriti vlasti na njihovu prisutnost. A nije bilo sumnje da će vlasnik farme ili njegov susjed to brzo učiniti. Očekivale su da će vrlo brzo iz Kavarra krenuti potjera za njima. Sam veliki grad su uspjele zaobići. Cesta od Kavarra do sljedećeg većeg grada, Kjella, nalazila se u dolini, pa su brži i snažniji vojni konji imali prednost nad onim kojeg su djevojke ukrale. A nizinski kraj nije nudio kvalitetnije mjesto za skrivanje. Projurile su pored nekoliko seoskih kočija sa sijenom i pored grupe pješaka na glavnoj cesti. Svi su oni s čuđenjem gledali u prizor dvije žene na jurećem konju, sasvim netipičan za njihovu sredinu. Tek su nakon pola sata našle poveće grmovito područje pored ceste u koje su se uspjele sakriti i pričekati da potjera projuri dalje. Nakon otprilike sat vremena, to se i dogodilo. Šest konjanika projurilo je cestom u smjeru Kjella, očito se trudeći

brzinom umanjiti prednost koje su djevojke imale. Čučale su u grmlju, s mačevima u rukama, spremne i na mogućnost da se vojnici ipak sjete zastati i pretražiti gustiš, no srećom to se nije dogodilo. Čak je i konj tih nekoliko trenutaka ostao smiren i nepomičan, kao da svjesno surađuje. - Vjerojatno ćemo morati zaobilaziti Kjell jer će ovi uzbuniti gradsku vojsku rekla je Dlora kad su nastavile put. Iako ne u tolikoj mjeri koliko njena partnerica, Tenen je također dobro poznavala Waeryehen. Školovala se za Ahlea ratnicu upravo u godinama rata s tom zemljom, zato je i dio nastave bio predviđen za upoznavanje neprijatelja, uključujući i njegovu geografiju, kao i raspored glavnih puteva. Iskustvima u ovoj avanturi imala je priliku proširiti to znanje. Bilo joj je poznato da ne postoji cesta koja je zaobilazila Kjell, pa će morati obilaziti grad nizinom koja se prostire istočno od grada ili sa zapadne strane, visokim gorjem. Ipak, nakon što su prestale strahovati od napada s leđa, dopustile su si lagano usporavanje. Pustile su konja da uspori hod, bilo im je dovoljno u tom trenutku da štede svoje noge od daljnjeg napora. I dalje su povremeno susretale putnike glavnom cestom koja je povezivala sjever zemlje s glavnim gradom. Većina je pješačila, tek bi poneki put prošla koja konjska zaprega. Stanje tih prijevoznih sredstava, odjeća i raspoloženje prolaznika pružali su tipičan prikaz jedne zemlje koja se trudi normalno živjeti, ali ne može sasvim skriti da je izmorena ratom. Potpuno jednaku sliku pružale su ceste u njihovom Ahleynu, barem one koje nisu bile u blizini ratišta. Na onima koje jesu, bilo je naravno još i gore. - Red je da ti čestitam na dosadašnjem trudu - Dlora je zaključila kako je trenutak napokon povoljan da dvije partnerice, nakon višednevnog zajedničkog djelovanja, razmijene nekoliko opuštenih riječi. Nije bila najvještija u dijeljenju komplimenata, no s obzirom da je mlađa ratnica sada jahala iza njenih leđa, držeći joj se za struk, bilo joj je ipak lakše udijeliti nekoliko pohvalnih riječi vrlo sam zadovoljna onim što si dosad pokazala. Tvoje učiteljice bile bi također vrlo sretne. - Znam - Tenen se našalila, no ipak uz veliku dozu svjesnog samopoštovanja Hvala. I ti si bila odlična učiteljica na ovom putu. - Hm, hvala.

Jahale su tako, razgovarajući, upoznavajući jedna drugu. Tenen je opisala svoje porijeklo iz plemenite i bogate obitelji, zbog kojeg je bila naročito motivirana da se dokaže kao ratnica. Iz njenih priča bilo je vidljivo da se radi o tipičnoj pripadnici novijih generacija Ahlea ratnica, koje je ratna atmosfera učinila još fanatičnijima od njihovih starijih prethodnica. Njihovo uvjerenje u ideale Ahlea reda kao da se moglo osjetiti i u zraku oko njih. I Dlora je pamtila da se nekad osjećala slično, iako joj se činilo da je gorljivost u njenoj mladosti pak bila malo manja, umjerenija. Tada su se neka vjerovanja stigla i propitivati, dopušteno je bilo ponuditi svoj, drugačiji pogled. Njoj su se takva vremena više sviđala, više su odgovarala njezinom karakteru. Daleko od toga da je sumnjala u sustav i poredak u kojem se rodila, odrasla i živjela. I ona je bila vjerna pripadnica svoga reda i svoga naroda. Ali više je voljela da se ta lojalnost ocjenjuje prema njezinim djelima. Strogi fanatizam bio joj je sve mrskiji što je bivala starija. Svjedočila je na bojnom polju prevelikom broju uzaludnih gubitaka života, da bi u njemu nalazila još uvijek mnogo smisla. Svoje uspjehe trudila se bazirati na mudrosti, oprezu i proračunatosti, što je to više bilo moguće. Takav princip nije nipošto isključivao spremnost na odvažna i iznenađujuća rješenja. Naprotiv, i ova avantura dokazivala je da ima smisla za najhrabrije poteze. Svojoj mlađoj kolegici trudila se prenijeti takva razmišljanja, predočiti joj barem neka besmisla koja rat donosi. Usaditi joj potrebu da se hladne glave pristupi svakoj situaciji. Objasniti kako se može istovremeno biti vrlo hrabar i vrlo oprezan. Ali osjetila je kako njezine riječi slabo prodiru u mladenački um, spreman za veliko dokazivanje i željan uzbudljivih avantura. Višesatni vedri razgovor i iznošenje raznih životnih anegdota i pouka, učinili su da ovaj dio puta podsjeća na izlet. Bilo je tako sve do dolaska pred sam grad Kjell, koji je označavao otprilike polovicu puta od Međuzaljeva, do glavnoga verjenskog grada. Kad su već mogle vidjeti najbliže krovove grada kojeg je Dlora pomalo već pamtila iz davnih opsada, vrijeme je bilo za napuštanje glavnog puta, i komfora koji je on pružao. - Skretanje s puta na lijevu stranu značilo bi obilaženje grada sa zapadne strane. Uz samu granicu Waeryehena s Koronom, odnosno rijekom koja ih dijeli prenijela je Dlora Tenen svoje poznavanje geografije ovog područja, iako je bila uvjerena da i mlađa ratnica zna podosta o neprijateljskoj kraljevini - Taj put je

duži, a zbog same rijeke ostavlja nam i manje mogućnosti za uzmak u slučaju da nas neprijatelj ipak pronađe i okruži. Voda granične rijeke bila je prevelika i predivlja da bi je se u bijegu lako prešlo i pronašlo utočište u kraljevini Koron. Ta je zemlja bila neutralna u sukobu i potpuno nezainteresirana za događaje istočno od nje, iako je bila dovoljno velika i snažna da u jednom velikom pohodu pregazi svojim trupama obje zaraćene kraljevine. - Po meni, mnogo povoljnija opcija je obilazak s istočne strane grada. - nastavila je Dlora, pokazavši prstom ispružene ruke udesno, prema brdovitijim područjima - Onuda se može presjeći prema Yaraelenu kraćim, ali mnogo slabije prohodnim putem. Ta stara i oronula cesta nalazila se između velike šume i još većih planina, koje su se pružale sjeverom ove zemlje, poput kralježnice. Gorje je predstavljalo veliki, prirodni obrambeni štit zemlje u prvim godinama rata. Dlora je bila dio onih aleanskih trupa koje su pokušale tim putem presjeći kraljevinu Waeryehen napola. Uspjeli su s mnogo muke prijeći neugodne planine i vrlo dugo, godinama, držati grad Kjell u opsadi, ali bez uspjeha u njegovom osvajanju. Ovaj kraj bio joj je dakle poznat. Sumnjala je da su cestu u ratnim vremenima popravili jer je takvo nešto zahtijevalo mnogo truda. Značilo je to i da će se životinja koja ih je nosila također mnogo namučiti u prelaženju stijena, odnosno da će djevojke morati mnogo više koristiti vlastite noge. No tješilo ih je što ih je završetak tog neugodnog puta vodio gotovo pred sam cilj, vraćao ih je na kraj glavne ceste kojom su dosad prolazile, ispred ulaza u glavni grad, Yaraelen. Prije nego je imala vremena iznijeti svoje slaganje sa starijom kolegicom, Tenen se naglo trzne. Osjetila je u trenutku nečiju prisutnost pored ceste, iza zarasle šikare kanala koji se protezao pored ceste. Već sljedećeg trena i Dlora je čula tihi šum koji ju je jednako uzbudio. No bilo je prekasno. Desetak naoružanih vojnika naglo je iz kanala izbilo na cestu s obje strane. Uzvik “Sad!”, kojeg je ispustio glavni među njima, prenuo je konja koji je nosio dvije ratnice. Njegovo komešanje i poskkakivanje spriječilo je djevojke da išta pokušaju poduzeti. U trenutku su bile okružene grupom vojnika. Dvojica njih sasvim su se približili ratnicama i uperili samostrijele pravo u njih.

- Odložite oružje i sidite s konja! - glasila je naredba voditelja snaga reda iz grada Kjella. Potjernička grupa iz grada Kavarra odradila je ipak odličan posao. Iako su im se djevojke skrile još na prvom dijelu puta, oni su se požurili što prije obavijestiti vojsku u sljedećem gradu, kako bi imali dovoljno vremena za postavljanje zasjede. Samostrijeli su bili znak da su vojnici, pomoću opisa vlasnika farme kojem su ratnice ukrale konja, uspjeli shvatiti da imaju posla s Ahlea ratnicama. Ipak, i unatoč odlično izvršenoj zasjedi i zarobljavanju, u pogledima i pokretima pojedinih vojnika mogao se opaziti strah i nesigurnost pred čuvenim protivnicama. Nisu bili sigurni da li im je sve raspoloživo oružje dostatno u slučaju da se djevojke odluče za borbu. Djevojke su, nakon nekoliko sekundi mirovanja na konju i mrkog gledanja u zapovjednika ovih vojnika, polaganim pokretima sišle s konja, prvo Tenen, zatim i Dlora. - Slušajte - viknula je Dlora da je svi čuju - ne želimo nevolje. Nismo ovdje došle ratovati. Na važnoj smo misiji. - Tišina! - svom snagom viknuo je brkati, samouvjereni zapovjednik. Oficirčić je očito smatrao kako drži djevojke pod potpunom kontrolom i kako si može dopustiti strogost čak i prema Ahleama - vaše laži me ne zanimaju. Kada se nađete iza rešetaka, slobodne ste objašnjavati koliko želite! Ako nađete nekoga tko vas želi slušati. - Ozbiljne smo. Vrlo je važno za obje naše zemlje da nas propustite dalje - Dlora je pokušala još jednom. - Oh, vi biste dalje? Pa što ne kažete - sad je momak počeo i glumatati - A smijemo li vas pitati kamo ste se točno uputile? Dlora se tek tada sjetila da da se verjenskim vojnicima točan odgovor na ovo pitanje nikako ne bi svidio. A neku uvjerljivu laž nije imala vremena smisliti. - Tako sam i mislio. Uzmite im oružje! Uslijedila je kratka i pomalo smiješna pauza, tijekom koje se niti jedan od vojnika nije usudio učiniti prvi korak prema djevojkama, da im oduzme mačeve i noževe. Bio je to dobar znak djevojkama, čak i nakon što je prvi vojnik napokon krenuo, kako se s ovim vojnicima više isplati upustiti u borbu, nego dopustiti da se dragocjeno vrijeme utroši u njihovom zarobljeništvu, u

objašnjavanju njihovog cilja i uvjeravanju da imaju plemenite namjere. Ratnice su samo čekale da se vojnici primaknu sasvim blizu, pa da im demonstriraju svoju eksplozivnost i brzinu vađenja mačeva. No borbu je, tek djelić sekunde prije nego je trebala krenuti, odgodio snažni nalet vjetra sa sjevera, popraćen pojavljivanjem malene svjetlosti iz istog smjera. Svi prisutni naglo su se okrenuli u tom smjeru, zaklanjajući oči rukama. Blještava svijetloplava točkica koja se naglo u daljini naglo pojavila, velikom brzinom je rasla. Ubrzo su shvatili da se svjetlost zapravo približava nevjerojatnom brzinom u njihovom smjeru, i da predstavlja neki oblik, teško prepoznatljiv još s tolike daljine. Nalet vjetra bio je teško podnošljiv, neki vojnici su od njega gubili ravnotežu, a prašina podignuta s ceste rezala je kožu i ulazila u oči. No razmak između njih i nepoznatog tijela se vrlo brzo dovoljno smanjio da kroz prašinu prepoznaju ljudsku figuru. Ali ljudsku figuru u ovakvom ili sličnom stanju nisu nikad dotada vidjeli. Tijelo je zasljepljujuće blještavo sjalo. Lebdjelo je u tamnoj halji, širom raširenih ruku, u velikom vrtlogu zračnih struja, nekoliko metara iznad zemlje. - Svega mi, što je sad ovo? - na glas se upitala Tenen. Mač joj je već odavno bio u ruci, kao i njenoj kolegici. Niti jedan od vojnika oko njih kao da to nije opazio ili za to mario. Starija kolegica nije znala odgovoriti jer ovakvo nešto nikad dosad nije vidjela, niti je čula da postoji išta slično među ljudskom vrstom. Bila je poprilično uvjerena kako ljudi ne mogu letjeti. Zapravo, jedini za koje je čula da su za takve stvari sposobni bili su magovi, a oni su prema legendama protjerani s Kontinenta prije više stotina godina i iz nekog se razloga nikada nisu usudili vratiti. Dlora je vjerovala kako su izumrli na onom svom otoku pa joj je ova pojava bila tim nevjerojatnija. Leteće stvorenje sasvim se približilo i naglo zaustavilo, i dalje lebdeći u zraku neposredno ispred grupice naoružanih ljudi. Otpočetka im je uputio prijeteći, bijesni pogled. Iako je i dalje zračio svjetlost, ona je bila nešto slabija i sad se jasno moglo vidjeti da se radi o mladolikom, naočitom mladiću, sasvim ljudskih crta lica s podužom, brižno njegovanom bradom. Svijetloplavičasta svjetlost kojom su sjali njegovi vidljivi dijelovi tijela, nije se mogla usporediti ni sa čime na njima poznatom svijetu.

Vojnici su stajali smrznuti i šokirani. Nekoliko njih nije uopće bilo u stanju sakriti strah. Konj se također prepao i pobjegao u trenu cestom, istim smjerom iz kojega je i donio djevojke na ovo mjesto. Tenen je, pored zbunjenosti, osjećala poriv da odmah napadne stvora, prije nego bude prekasno, odnosno prije nego što on izvede još nešto neočekivano i čudno. Dlora je ipak osjećala potrebu zadržati oprez, iako je i sama strahovala da bi ih takvo razmišljanje moglo skupo stajati. - Statua! Osjećam je! Gdje je? - čarobnjak Declavius je napokon progovorio. Većina vojnika u silnom čuđenju i strahu nije ni registrirala kako nema pojma o čemu ova čovjekolika pojava govori. No djevojkama su nakon njegovih riječi neke stvari postale jasnije. Voditelj se još od trenutka pojave svjetlosti u daljini, oprezno i lukavo povukao u pozadinu, iza leđa svih svojih podređenih. Stekavši tako ponovno određenu sigurnost, odvažio se opet izdavati nepromišljene i brzoplete naredbe. - On je s ratnicama! Mag! Zajedno žele ubiti našeg kralja! Ubijte ga! Nekoliko trenutaka nije se dogodilo ništa. U glavama pripadnika verjenskih snaga reda odvijala se velika borba. Strah od nepoznatog i čudesnog bio je snažniji od osjećaja dužnosti i poštivanja naredbi. Ipak se radilo o manje hrabrim i manje sposobnim vojnicima. Ono najbolje što je Waeryehen imao, nalazilo se daleko od tog mjesta, na bojištu. Ipak, jedan od dvojice sa samostrijelom odvaži se napokon ispaliti strelicu. Meta je ipak bila sasvim dovoljno blizu da je se preciznim pogotkom obori i svlada. Odmah za njim isto se usudio i drugi strijelac. Dvije strelice krenule su u razmaku od nekoliko sekundi. No jednako tako, gotovo u istim trenucima su se i odbile od nevidljivog zida, tik ispred letećeg stvora, preokrenule u zraku, mimo svih poznatih pravila kretanja tijela u prostoru, i završile duboko u prsima osoba koje su ih odapele. Zarile su se savršeno precizno, točno u srca vojnika. Dogodilo se to u manje od sekunde, gotovo brže nego što i oko stigne registrirati. Svi ostali vojnici sad su se potpuno uspaničarili. Nekoliko njih je instinktivno koraknulo unatrag, osjećajući potrebu da se dade u bijeg. No bilo je prekasno. Osjetili su ubrzo kako im neka čudna sila oduzima tlo pod nogama, podiže ih u zrak i počinje okretati njihova tijela na sve strane. U jednom trenutku ih je okretalo na mjestu, u drugom ih treslo, u trećem razvlačilo po zraku u svim

mogućim smjerovima. Declavius se sjajno zabavljao. Stoljećima nije imao prilike osjetiti užitak korištenja svojih moći na slabijim stvorenjima. Na otoku drugih bića pored magova nije bilo, priroda je bila suviše negostoljubiva za njihovo preživljavanje. A u rekreativnim borbama s ostalim magovima uvijek je postojala mogućnost da oni uzvrate jednakom mjerom. Iživljavati se mogao dosad jedino na stijenama. No ovo je bilo mnogo ugodnije. S lakoćom je usmjeravao vjetrove oko tijela ovih nižih bića u vrtloge, dovoljno brze i snažne da im otrgne štitove i odjeću s tijela, da im otkine dijelove kože s kostiju, da im prelomi udove. Bio je dovoljno uživljen u žongliranje izranjavanim i polumrtvim Waeryehncima da zanemari prisutnost i kretanja dviju Ahlea ratnica. One su se, sve to promatrajući, oprezno i neprimjetno povukle magu iza leđa. Uz pomoć nekoliko pokreta rukama, odnosno svojim tajnim signalima, dogovorile su strategiju svojeg napada. Tenen je imala odvažnu zamisao i potrudila se iznijeti je što jasnije. Baš kao što su to obvezne s brojevima akcijskih manevara, Ahleje jednako detaljno moraju poznavati svoj znakovni jezik, za alternativne oblike komunikacije u borbi. Taj jezik bio je srećom dovoljno prilagođen za opisivanje akcijskih poteza. Dlora je zato poruku brzo shvatila. Ideja joj se svidjela, u nedostatku bolje. Odlučile su napasti istovremeno. Bacile su svoje mačeve, onako kako se bacaju koplja, primivši ih za oštricu odmah pored drške, u potpuno istom trenutku. Nije ih zabrinjavala moralna upitnost napada neprijatelja iza njegovih leđa, jer ovaj protivnik je bio jednostavno premoćan da bi ga se onesposobilo u poštenoj i časnoj borbi. Declavius osjeti nadolazeću opasnost iza sebe, okrene se i pokuša se obraniti. Usmjerio je snažni val vjetra prema mačevima. Dlorin mač uspije skrenuti, Ali Tenenin mu okrzne glavu točno iznad lijevog uha. Vjetar najednom oslabi, u tren nesta blještave svjetlosti koja je okruživala maga i on se sruši na tlo. Zajedno s njim i tijela vojnika koje je podigao u zrak. Većina njih ostalo je beživotno ležati, no poneko je još davalo znakove života, kao i znakove velike patnje i boli. Njihov zapovjednik, pošteđen čarobnjakovog mučenja i do tog trenutka zamrznut na mjestu od straha, osjetio je kako napokon opet može kontrolirati svoje noge. Iskoristio je tu ponovno stečenu sposobnost da ostavi svoje mrtve i izranjavane vojnike i da panično pobjegne glavom bez

obzira prema gradu. - Je li mrtav? - upitala je Tenen nakon što su se oprezno približile oborenom čarobnjaku. - Kako da znam da li je mrtav? Ne znam ni što je on ni kako izgleda kad je mrtav - odgovorila je Dlora nervozno, iako je znala da se vrlo vjerojatno radi o jednom magu. Tijekom ratničke obuke objasnili su joj, kao i njezinoj mladoj kolegici, kako na svijetu postoje čudesne sile protiv kojih se nije lako tradicionalnim načinima boriti. Objasnili su im da su te sile već dugo skrivene i utišane, no pripremili i na mogućnost njihovog ponovnog pojavljivanja. Ipak, ovaj događaj ju je vrlo neugodno iznenadio i uznemirio. Pogledala je u smjeru grada, gdje se još uvijek nazirala silueta prestrašenog Verjenskog zapovjednika u bijegu. - Svako zlo za neko dobro. No ovaj će uzbuniti cijeli kraj do Yaraelena. Moramo smjesta dalje. - Zar nećemo dokrajčiti… ovo? - pokazala je u čarobnjaka mačem kojeg je netom ponovno podignula s tla. - Ne, bolje je uopće ga ne dirati. Ako je još živ, ne znamo uopće što ga može dokrajčiti. Legende kažu da je magove bilo gotovo nemoguće ubiti. Ako ga novi bolovi probude, vjerojatno nas više ništa neće moći spasiti! - U tom slučaju nemam ništa protiv da nestanemo odavde. Dlora pogleda mladu ratnicu. Način na koji je izgovorila tu rečenicu, potpuno smireno, čak uz sitnu dozu humora, i na nju je imao opuštajući učinak. Bilo je to upravo ono što je trebala u kaotičnoj situaciji, pri susretanju s nepoznatim silama. Divila se mlađoj djevojci i njezinom vrlo zrelom ponašanju. Kao da se s ovakvim događajima redovito susreće, Tenen nije pokazivala strah od nepoznatog. Starijoj Ahleji bilo je sad sasvim jasno da su joj pridružili najbolju mladu ratnicu koju je ratnička škola mogla pružiti, i sigurnu buduću velikanku reda.

VII

Usko i stjenovito podnožje Velikog verjenskog gorja, pored kojeg je bujala gusta šuma, bilo je upravo toliko prostrano i prohodno da bi djevojke mogle bržim korakom napredovati kroz njega. Konja su nažalost izgubile. Strah od neobičnih pojava otjerao ga je predaleko da bi ga djevojke stigle i mogle potražiti. No upitno je bilo koliko bi brzo mogle na njemu uopće napredovati ovim putem. Na određenim dijelovima stara je cesta bila potpuno raspadnuta i vrlo opasna za neoprezne noge, pogotovo nakon što je nastupila noć. Želja za što bržim napredovanjem pojačavala je opasnost od ozljede u takvim uvjetima, ali nisu željele dati mnogo vremena verjenskoj vojsci da im pripremi novu stupicu pred glavnim gradom. Nakon susreta s čarobnjakom, više nije bilo mjesta nikakvoj sumnji da pozlaćeni kipić zbog kojeg su krenule u ovu avanturu, ima mnogo zanimljiviju prošlost nego što su one mogle sanjati. Uvjerile su se da su stare priče o nevjerojatnoj moći čarobnjaka bile istinite, a štogod da ih je sprečavalo da se pojavljuju i koriste svoje moći na kontinentu svih ovih godina, prestalo je djelovati. - Nema sumnje da verjenska sveta statueta s time ima veze. Mag je izričito nju tražio - Tenen je u jednom trenutku počela razmišljati naglas. - I ja tako mislim. Ne može biti slučajno da se povratak prvog maga nakon toliko vremena dogodio samo dva dana nakon što se Tarlaeth slomio. - Priznajem, nakon ovoga događaja vidim više smisla i svrhe u odlasku pred verjenskog kralja po odgovore. I Dlori je bilo drago što je njezina odluka da sa statuetom krenu pred kralja Yaraela Dvadeset Sedmog dobila potvrdu svoje svrhovitosti. Moć koju je čarobnjak iskazao, a još više razoran bijes i zloba koje se moglo tako lako iščitati iz njegovih očiju, jasno su upućivali na to da je dragocjena svaka sekunda u traženju rješenja protiv novih čarobnjačkih napada. No približavanje konačnom cilju, nakon čitave noći napornog i žurnog putovanja, obje ih je potaknulo na razmišljanje o tome na koji će način izvesti

ulazak u Yaraelen i kako će nakon toga probiti se do kralja. Za prvu opciju najsmisleniji plan je bio zaskočiti neke putnike na ulazu u grad, pa pokušati ući zamaskiran u njihovu odjeću. Čekanje novog mraka za pokušaj ulaska preko visokih, glatkih i dobro čuvanih gradskih zidina pod okriljem noći, bila je pričuvna opcija ulaska, ali predstavljala je i možda ključno gubljenje vremena koje nisu priželjkivale. Mrak, umor, žurba, razmišljanje o prethodnim događajima i planiranje onih budućih, uzrokovali su novi i ponovno ključni pad koncentracije. Na jednom zavoju pred samim krajem zaobilaznog puta, sasvim blizu mjesta na kojem se stara cesta vraćala na onu glavnu, probijajući se kroz gusto grmlje, izbile su iznenada na čistinu i našle se sasvim nenadano pred grupom mračno zakrabuljenih osoba. Prvi, oni najslabiji zraci jutra, otkrivali su deset silueta. Stajale su u mraku, odjevene u tamnosmeđe plašteve s kapuljačama, tako da im se niti jedan dio tijela nije mogao vidjeti, i svojim tijelima formirale široki krug. Ruku ispruženih ispred sebe, mrmljale su potiho i savršeno usklađeno. Njihova pjesma zvučala je jednako sablasno koliko je i cijeli prizor jezivo izgledao. Dvije ratnice su naglo izvukle svoje mačeve i spremile se napasti prije nego budu napadnute. Prvi zaključak koji se objema nametnuo bio je da su naletjele na nove magove. Ovoga puta njihov broj bio je zastrašujući i djevojke su brzo pomislile kako protiv ovoliko njih neće imati šanse. No već prva reakcija zakrabuljenih likova ih je razuvjerila. Većina osoba u tajanstvenom krugu uzmaknula je u strahu i pokazala da nema napadačkih sklonosti. Tek dvije-tri od njih su ostale na svojim mjestima, tek okrenuvši kapuljačama prekrivene glave prema pridošlicama. - Oh, pa to su naše alejnske kolegice - rekla je jedna od njih, jasnim glasom starije žene, a zatim podignula ruke i zbacila s glave kapuljaču, otkrivši mnoštvo dugih sjedih vlasi i bora ispod njih. Prvo razotkriveno lice, kao i sva ostala koja su se nakon ovog odlučila prikazati, ponudila su objašnjenje. Tetovaže na njihovim čelima poručivale su kako se radi o verjenskim svećenicama. Osim toga, i riječi ove koja je prva skinula kapuljaču upućivale su na isto. Ahlea ratnice prozvala je kolegicama jer su one u svojoj zemlji pored svega imale i status svećenica. No njihove obredne uloge bile su

minimalne. Alejnska religija nije zahtijevala toliko mnogo ceremonija u iskazivanju njihovih vjerovanja. Dvije zaraćene zemlje dijelile su vrlo slična religijska uvjerenja. Ukratko, i jedni i drugi vjerovali su u Sve. Smatrali su kako je sve što postoji zapravo jedno, svevišnje božanstvo. Svako živo biće i neživa tvar, ono što postoji i ne postoji, postojalo je ili nije te postojat će ili neće, čini važan dio Svega. Živjeti u skladu sa Svime bila je zajednička filozofija. Za nemir koji su ratom unosili u Sve, obje zemlje su naravno krivile onu suprotnu stranu. Kao u svim takvim slučajevima, opravdanje za svoje ratne postupke nalazili su u potrebi da pobjedom unesu ponovni sklad u Sve. Verjenska religijska tradicija nosila je mnogo više obreda i potreba da se Svemu odaje redovita počast. Strah od unošenja nesklada kroz zanemarivanje vjere i vjerskih obreda bio je mnogo snažniji nego u Ahleynu. Kraljevina Ahlea ratnica bila je uvjerena da nema toliko razloga za brigu. Samim uspostavljanjem jedinstvenog sustava u kojem je potpuna kontrola bila u rukama žena, smatrali su da su unijeli ključan element stabilnosti u Svemu. Pored toga, ravnotežu u Svemu su težile postići ravnotežom između duha i tijela. No, Waeryehen je bolje pamtio vremena u kojima su se čarobnjaci svim silama trudili preuzeti što veći kontrolu nad Svime, unosivši tako neravnotežu i veliki nemir, zatrovavši tako zlom i svoja srca. Trudili su se živjeti u većoj vezi sa Svime i tako spriječiti da se veliko zlo ne ponovi. Među Waeryehencima svećenice su smjele biti i žene, iako su imale mnogo manji ugled i utjecaj od muških svećenika. Imale su svoje redove, i svoje obrede, a dvjema Ahlea ratnica bilo je brzo jasno da su naletjele među njih, usred jedne od molitvi. Dvije Ahleje su se pogledale i, kao da čitaju jedna drugoj misli, odlučile vratiti mačeve u svoje korice. Opasnosti od verjenskih žena od vjere nije bilo, one su bile poznate po miroljubivosti. Sasvim suprotno aleanskoj filozofiji, one su smatrale da svako nasilje unosi nemir u Sve i da nikako ne može biti stabilizator velike ravnoteže. - Ispričavamo se što smo vam poremetile ranojutarnji obred. To nam nije bila namjera - Dlora se odlučila na sasvim miroljubivi pristup. Vjerovala je da se sa svećenicama može normalno komunicirati.

- To je dobro znati - nastavila je ona ista žena, očito najstarija i najcjenjenija među njima - Neke od mojih sestara su previše mlade da bi mogle obuzdati strah. Previše su strašnih priča čule o vama. Ja sam ipak nešto starija i pamtim da postoji i druga strana vašeg poziva i vaše prirode. - Sigurno vas zanima zašto smo ovdje - nastavila je Dlora i, ne čekajući odgovor, iz džepova svoje jakne izvukla dvije polovice polomljenog kipića i pružila ih da ih svećenice jasno vide. Znala je da će tim potezom uzrokovati snažan efekt. Poslije jednog kratkog vriska jedne od mlađih djevojaka, zavladalo je nekoliko dugih trenutaka potpune tišine. Većina njih je prekrila usne i raširila oči u nevjerici. Bilo je jasno da ih je ono što su vidjele potpuno šokiralo. - To je... - jedna mlađa plavokosa skupila je snage pustiti glas - …to je Tarlaeth? Onaj pravi? - Što je ovo? Što to izvodite? - ubacila se sjedokosa predvodnica. - Pravi je, uvjeravam vas. Prilikom lomljenja prikazao je predstavu kakvu niti jedna imitacija ne može. Vi vjerojatno znate ponešto o tome. - Kakve su ovo igre? Ovo je nekakva nova ratna taktika zbunjivanja protivnika? Dloru je iznenadio ovaj neočekivani gubitak živaca starije verjenske svećenice. Žena je očito više od svih prisutnih na livadi bila svjesna što znači stanje u kojem se statueta nalazi. - Ne, zbilja, ovo je vaš sveti… - Lažete! Igrate se s nama. To ne može biti - nasrnula je naprijed prema Dlori, sad već sa suzama u očima. No Tenen je sasvim nenadano, istupila naprijed i snažno pljusnula staricu po obrazu. Ponovno je nastupio kratki trenutak tišine. Čin mlađe ratnice iznenadio je i njezinu stariju kolegicu. - Saberi se, ženo! - viknula je Tenen, pa nastavila tiše - situacija je očito preozbiljna da sada gubite kontrolu nad sobom. Djelovalo je. Svećenica je, držeći se za obraz koji ju je brzo zapekao, nastavila

smirenijim glasom. - Ne znam može li se ovo popraviti! Zaštitnik Kontinenta je neutraliziran! Sada više ništa ne sprečava magove da ponovno stupe na Kontinent i povrate svoju mračnu vladavinu… - Možda ste u krivu - ubaci se Dlora - Jedan od njih je već ovdje. Napao nas je kod Kjella. Uspjele smo mu pobjeći, možda smo ga i ubile. No želio je da mu predamo ostatke Tarlaetha. Izgleda da je zasad jedini. - Mislite da se ostali boje krenuti dok sveta statueta ne bude potpuno uništena? Ne znam. Starica se dublje zamisli. Zbog maloprijašnjeg velikog iznenađenja i naglog naleta straha, bilo joj je zaista teško razmišljati. - Možda ipak postoji neki način. Kralj Yarael je jedini koji to može znati. On je Čuvar Tarlaetha. Dlori je bilo vrlo drago što ovo čuje. I Tenen se morala lagano nasmiješiti. - Vrlo mi je drago što to čujemo. Upravo pred njega smo krenule. Waeryehenka je podignula pogled. - Drskost vas Ahleja neprestano iznenađuje! Mislile ste se tek tako došetati do našeg vladara? - Pa, otprilike, da. I zasad nam dobro ide. A sada smo si našle i suradnice za posljednji i najteži dio puta. I još jednom nastade muk. Svećenice su preispitivale svoje osjećaje i promišljale smiju li pomoći neprijateljskim ratnicama. Neke od njih su pomislile kako bi se ipak moglo raditi o dobro smišljenoj zamci kojoj je krajnji cilj možda smaknuti kralja. U pamćenju su im još uvijek bila sjećanja na divljaštva koje je vojska iz Ahleyna počinila na njihovom tlu, pogotovo kod osvajanja njihovog glavnog grada. Šutnju je prekinula predvodnica. Ona ista koja se još maloprije ponašala nerazborito, sada je pokušala ponuditi glas razuma.

- Znam, sestre, što mislite - okrenula se ostalim svećenicama - Ne vidite razloga za vjerovati neprijateljicama. Da, i meni je palo na pamet da se može raditi o prijevari. Ali tek na trenutak. Sjećam se nekadašnjih susreta s Ahlejama iz davnih dana kada smo živjeli s Ahleynom u miru. Upoznala sam tada i njihovu pozitivnu, časnu stranu. Tu stranu danas vidim i na licima ove dvije ratnice. A pamtim i svaki detalj našeg svetog Tarlaetha. Njegov je izgled jedinstven i poseban. Uvjerena sam da su ovo njegovi dijelovi u njezinim rukama. Nešto mi govori kako im trebamo vjerovati, i hitro djelovati, kako bismo zajedno spasile naš svijet! Žena je posljednje riječi posebno naglasila, podignuvši teatralno i ruke, ostavivši tako vrlo snažan efekt na kraju ionako impresivnog govora. Odmah se moglo vidjeti da je stvorila vrlo pozitivan učinak, baš onakav kakav je dvjema ratnicama najviše odgovarao.

* * *

Prvi koraci glavnom cestom, nakon završetka zaobilaznog puta, razotkrili su u daljini i monumentalne tornjeve grada prema kojem su se uputile. Dvije Ahleje sad su bile sasvim skrivene pod skutama od debelog pamuka, lica prekrivenih tamnosmeđim kapuljačama. Standardnu, crnu kožnu odjeću i dalje su nosile ispod ovih krinki, a niti od oružja se nisu htjele odvojiti, ma koliko god su ih svećenice pokušavale nagovoriti. Znale su iz iskustva da je verjenske vojnike vrlo teško u bilo što uvjeriti kad uvide da se nalaze pred Ahlejama. Tek su mačeve malo spustile, da im ne stvaraju sumnjive izbočine na leđima, a jakne spremile među prtljagom koju je jedna svećenica vukla u malim kolima. Hodale su posljednje u koloni hodočasnica. Već prvi pogled na metropolu probudio im je nostalgiju za njihovim glavnim gradom. Dloru je uz to i ponovno podsjetio na nesretne dane kada je predvodila svoje vojnike u napadu na grad, a nedugo potom vodila i svoje prvo veliko povlačenje, također iz tog grada. Sada kad se ponovno nalazila ovdje, sjećanja su bila življa i neugodnija no ikad. Opazila je već iz daljine da je grad podosta obnovljen od tih dana, a i bedemi koji su ga okruživali bili su ponovno čitavi i sada mnogo veći. Nije bilo sumnje niti da su straže dobro organizirane i

naoružane. Po dolasku pred glavna gradska vrata rastao im je ipak strah od većih provjera. U slučaju da ih je rat natjerao na dodatni oprez, stražari bi mogli pretražiti redovnice i pronaći skriveno oružje kod prerušenih ratnica. - Djevojke, dobar vam dan – obratio im se veselo jedan od stražara pred velikim gradskim vratima, i prije nego su im se sasvim približile - uvijek vas se radujemo vidjeti, ali nismo ovog puta uopće obaviješteni da vas trebamo očekivati. - Ovo je izvanredni posjet. Od naših redovnih hodočašćenja i sastanaka s vlastima ionako nema nikakve pomoći. Nitko ne uvažava naše apele za uspostavljanjem mira. Zato smo došle uputiti jedan izvanredni prosvjed - stara redovnica uzvratila je vrlo ozbiljnim i strogim glasom. - Ali, to je protiv propisa! Bez posebnih dozvola nikoga ne smijemo puštati u grad… - To nije točno! Mi smo odgovorne jedino i izravno kralju Yaraelu Dvadeset i Sedmom. Tko si ti da nam braniš sastanak s njim? Jedino nam on može zabraniti sastajanje s njim! Vojnik ih je zbunjeno gledao, ne znajući kako odgovoriti na ovo. Ženine riječi imale su određenu logiku, no bio je i uvjeren kako postoji suprotni argument kojeg se na brzinu nije mogao sjetiti. Njegov kolega odlučio se umiješati. - Pusti ih, znaš da nisu opasne. Neka se dvorske straže s njima raspravljaju. Dlora i Tenen uputile su jedna drugoj zadovoljne poglede, skrivene od drugih pod kapuljačama. Kolona žena u redovničkoj odjeći nastavila je dalje, širokim drvenim mostom preko uskog kanala ispred gradskih zidina, pa ispod podignutih velikih metalnih vrata na ulazu u grad. To nije bio jedini susret s gradskom vojskom, straže su stajale na mnogim mjestima u gradu, ali daljnjih kontakata do samog dvorca nije bilo. Ako je poneki vojnik i primijetio kako u tom dijelu godine nije uobičajeno vidjeti redovnike iz ostalih krajeva u glavnom gradu, nije se potrudio provjeriti zašto su svećenice ovdje.

Verjenska je prijestolnica bila pravo ogledalo veličine kraljevstva s kojim je Ahleyn već mnogo godina ratovao. Waeryehenci su se dobro potrudili i uspjeli izbrisati većinu ožiljaka iz onih dana kad je grad bio pod opsadom, a kasnije i okupiran od strane alejnske vojske. Dlora se sjećala da je mnogo kuća u ono vrijeme doživjelo velika oštećenja od projektila iz alejnskih katapultova, a sada su sve one ponovno izgledale savršeno. Sve su bile visoke i načinjene od najsjajnijeg kamena. Široke gradske ulice bile su pune ljudi nezainteresiranih za žene u bijelim odorama. Tenen se sjetila da su i gradani Blysta, alejnskog glavnog grada, nekoć izgledali ovako bezbrižno, dok je rat bio dovoljno daleko, a vijesti s ratišta dovoljno dobre da se razmišlja o drugim stvarima. Ljutilo ju je što su se i Waeryehenci toliko zasitili rata pa ne komentiraju nova ratna zbivanja. Poželjela je iskočiti iz kolone redovnica i upitati nekog prolaznika kakve su novosti. Da li je Erdut pao? Ako jest, da li je počela opsada Ahleynske prijestolnice ili verjenska vojska do njega još nije stigla? Srećom bilo je previše patrola na ulicama Yaraelena, da bi se usudila razotkriti na bilo koji način. Gotovo od trenutka ulaska u grad vidljivi su bili tornjevi raskošne kraljevske palače. Što su joj bliže bile, to je palača bila vidljivija i otkrivala sve više svojih čari, zasjavši punim sjajem u trenutku kad su redovnice stupile pred nju. Deset visokih tornjeva, bijeli zidovi ukrašeni ornamentima, stotine prozora... Djevojke su se na trenutak usudile upitati nije li ova palača ljepša od one u kojoj je prijestolje njihove kraljice. Pred palačom slijedila je nova provjera. Tamošnji stražari, pripadnici kraljeve osobne garde, djelovali su mnogo ozbiljnije. Visoki, mišićavi muškarci kamenih lica, u potpuno mirnom stavu dočekali su svećenice ispod stepenica od bijelog mramora, što su vodile na ulaz u dvor, po jedan sa svake strane najdonje stube. - Inzistiramo da nas kralj osobno primi - obratila im se predvodnica svećenica, znajući da stražari vjerojatno neće prvi progovoriti. - Niste se najavile. Ne možemo vas propustiti - najviši među njima progovori dubokim glasom. - Ovo su izvanredne okolnosti. Nužno je da se susretnemo s kraljem. - Ja imam svoja naređenja i moram ih se pridržavati.

- Budalo! - starica je ponovno iskazala nervozu - Znači, spreman si trpjeti posljedice ako se pokaže da nas je kralj ipak spreman primiti. - Naravno. Dok ne dobijem drugačija naređenja, moram slijediti ona koja imam ljudska gromada nije se dala smesti. Činilo se da su naišle na prepreku koja nije premostiva nikako, osim upotrebom mišića. Tad se žena zagonetno nasmiješi. - Čak ni kada bismo pokušali silom proći? Natjerao bi nas da vas moramo svladavati? Čuvši ovo, stražar nije mogao, niti uz svu svoju profesionalnost, zadržati lagani smiješak. Sama pojava prizora borbe sa sitnim ženicama razvedrila je njegovu uglavnom dosadnu svakodnevicu. Dlora se začudi i pomisli da joj možda predvodnica na ovaj način želi signalizirati kako je vrijeme da ona stupi u akciju, u fizički okršaj s muškarcima. Ipak se suzdržala. - Hm, nakon takve demonstracije sile, možda bih vas i propustio - vojnik se poslužio sarkazmom kakvog nije bio ni svjestan da posjeduje. Svećenica ga je nato, s još većim osmijehom na licu, samo lagano, gotovo zavodnički, vrškom kažiprsta dotaknula po vrhu nosa. - Još mnogo toga ti moraš naučiti o sili, vojničino. Stražar ispusti još jedan smješak, a već sljedećeg trena preokrene očima i stropošta se na tlo čitavom svojom težinom. Tresak se osjetio i pod nogama udaljenih prolaznika. Drugi stražar hitro usmjeri svoje koplje prema svećenicama. Još dvojica dojuriše sa samih ulaznih vrata, jednako spremni za borbu. - Onda momci, želite li i vi odmjeriti svoje snage s našim moćima? Ili ćete napokon provjeriti kod kralja da li će nas primiti. Oružje i tijela su mirovala nekoliko trenutaka. Svi su bili uznemireni, osim žene koja je izvela predstavu i svladala muškarca gotovo dvostruko većeg od nje samo jednim dodirom, na svima ostalima nerazumljiv način.

Konačno je najbliži stražar pokretom glave poručio drugome da odjuri u dvorac po nove naredbe s vrha.

* * *

- Dobrodošle, svete žene! - promrljao je ljutito sjedobradi kralj Yarael Dvadeset i Sedmi - Može li se znati što je trebao značiti ovaj igrokaz vani? Prijestolna dvorana izgledala je grandiozno. Trideset velikih oslikanih prozora propuštalo je pregršt svjetlosti u prostor. Zbog toga je bilo moguće vidjeti svu raskoš verjenske arhitekture i umjetnosti. Prijestolje starog kralja nalazilo se na kraju dvorane do koje je vodio prolaz između monumentalnih stupova, prekriven tepihom od kojeg se finiji teško gdje na Kontinentu mogao naći. Na ukrašenom drvenom stolcu, izrezbarenom rukama najvećih verjenskih umjetnika, Yarael je sjedio okružen četvoricom stražara, izgledajući podosta umorno no još uvijek vrlo ponosno. Do dvorane ih je doveo, nakon što je kralj svećenice napokon pristao primiti, labirint hodnika, tek nešto manje raskošnih od ove prostorije. Hodajući onuda, Dlora je uspjela šaputanjem doznati tajnu svladavanja onog stražara. Stara svećenica pokazala je ratnici kroz rukav svoje halje malu platnenu vrećicu, izvukavši je tek toliko da je ratnica primijeti. - Smrvljene latice Snen cvijeća – objasni joj – teško vidljive na vrhu prsta, gotovo da nemaju mirisa, ali ako uđu čovjeku u nos, obaraju ga u trenu. Dlora je bila zadivljena, istovremeno osjećajući i zavist što pripadnice svećenstva njihovih suparnika posjeduju takvo poznavanje prirode i što imaju pristup toliko moćnoj biljci. - Imate sreće što je biljka izuzetno rijetka. Da nam ju je lakše uzgojiti, već bismo vas odavno pobijedili. U prijestolnoj dvorani Kralj im je pokazivao svoju rijetko viđenu ljutitost. Yaraela Dvadeset i Sedmog čitav svijet je poznavao kao mirnog i blagog vladara, spočitavali su mu kako su prvotni porazi njegove vojske bili isključivo njegova

krivnja, rezultat njegovog zaziranja prema ratovanju. Znalo se da rat nije bio njegov izbor, da je bio prisiljen pokrenuti ga zbog bijesa naroda, kojeg je svojim ponašanjem uzrokovala prinčeva supruga alejnskog porijekla, bahata sestra kraljice Natye. Autor velikog ratnog preokreta i niza spektakularnih pobjeda, svatko je znao, bio je njegov sin. Nakon pada glavnog grada, princ Yarael preuzeo je potpunu vlast nad vojskom i ocu ostavio da se brine još jedino za civilna pitanja, u čemu je starac ionako najviše uživao. Zato je ova njegova očita uznemirenost bila još neugodnija. Kao vrhovni religijski poglavar, imao je pravo iskazivati bijes na svoje podanice, a također i narediti bilo kakvu kaznu za njihovo nedopustivo ponašanje. No predvodnica, koja je i prouzrokovala ovakvo ponašanje svojim malim trikom, poznavala je kralja dugi niz godina i znala je da ga se uvijek može urazumiti. - Veliki Yaraele, prije objašnjenja, dopustite da vas pozdravimo kako doliči, u znak isprike za naše ponašanje. Nakon toga ćete se uvjeriti da je bilo opravdano. Iako nestrpljiv da čuje objašnjenje i razlog za nenajavljeni dolazak, kralj je ipak dopustio ritualni čin odavanja počasti Njegovom Veličanstvu ljubljenjem njegove ruke. - Uff, u redu, ali požurite se. Svaka svećenica imala je dužnost pokloniti se pred njegove noge i poljubiti ga u ruku. Sjedokosa svećenica okrenula se tad prema Dlori i dala joj jedva primjetni znak glavom da je to onaj idealan trenutak. Starica je krenula prva, Dlora odmah iza nje, sve ostale ratnice stale su u red iza njih. Nakon što je prva svećenica odradila svoj čin, Dlora primi kraljevu ruku svojom desnom i, praveći se da je ljubi, uperi lijevom rukom nož u kraljev trbuh te mu tiho naredi: - Naredite svojim vojnicima da izađu van. Nismo vas došle ubiti. Pod kapuljačom razotkrije tad lagano svoju tijaru, samo toliko da je vidi kralj, ali ne i stražari sa strane. On uspije prepoznati znakovlje Ahlea reda na ukrasu. Starac se potpuno iznenadi. Ne usudi se niti okrenuti pogled od žene ispred sebe. Nakon kratke šutnje i premišljanja, zaključi kako njegovi stražari nemaju dovoljno vremena za reagirati, prije nego ga ratnica probode. Strah ga natjera da pokuša spasiti život pristajanjem na ono što Dlora traži:

- Gardo... O-ostavite me s hodočasnicama da molimo u miru. Vođa straže, muškarac desno od njega, pogleda ga s čuđenjem. - Visosti, ovo nije u skladu s... - To je naređenje! Izlazite smjesta! Vojnici su za par sekundi zatvorili za sobom ulazna vrata u dvoranu. Dlora se tada odmakne nekoliko koraka unatrag, nakon čega kralj odmah ljutito reče: - Mogao sam i misliti da će atentat na mene biti posljednji, očajnički potez kraljice Natye da spasi državu. Ali neće uspjeti, vjerujte mi na riječ! Moj sin će nakon moje smr... - Vaše Veličanstvo! - vikne Dlora, a zatim izgovori tiše - uz dužno poštovanje... začepite gubicu i poslušajte. - Zbilja, Veliki Yaraele, mi jamčimo da nisu ovdje da vas ubiju. Morate poslušati što imaju za reći – nadovezala se najiskusnija među svećenicama. Tad se starac ipak odluči primiriti, jer nju je ipak dugo poznavao i vjerovao joj. Dlora je odmah prešla na stvar: - Naša kraljica nije mogla ispuniti vaše uvjete za mir jer je Tarlaeth, vaš vrijedni kipić, ukraden iz našeg dvorca. No nas dvije smo ga uspjele vratiti i donijeti vama. - Donijele ste Tarlaeth? Da ga vidim! - Pa, jesmo, ali... - Želim ga vidjeti! Odmah! Dlora podvuče ruku pod svoju halju i izvuče dva komada sjajnog kamena. - Ne! - vrisnuo je kralj - oh, ne, ne! Čarolija je prekinuta, svi smo u opasnosti! Koliko je dugo slomljen?! - Pa... dva i pol dana...otprilike - Dloru je potpuno zbunila tolika količina histeriziranja. Kralj nastavi:

- O, svetoga mi Svega! Brzo, nema više ni trenutka vremena! Treba trčati do grobnice Yaraela prvog! Kralj primi dvije polovice Tarlaetha i krene žurno, koliko god su mu stare noge dopuštale, prema uskom stepeništu koje se nalazilo desno od prijestolja i vodilo prema dolje, na niže razine dvorca. Dvije Ahleje se pogledaju, pa odmah zbace sa sebe halje koje su ih dotad skrivale i krenu trčati za kraljem. Nisu željele dopustiti da im izmaknu objašnjenja.

VIII

Dugi hodnik sav je zvonio pod lupkanjem kraljevskih sandala, dok je starac jurio kroz njega prema grobnicama svojih predaka. Kipovi prijašnjih kraljeva naredani su s obje strane prolaza. Svi u ponosnom, junačkom stavu i natprirodnoj veličini, gledali su prema dolje u prolaznike. Svi su se oni nosili ime Yarael s dodatkom rednog broja iza imena. Iza svakog spomenika nalazila se velika ploča unutar koje je, u uspravnom položaju, ležalo tijelo vladara kojeg je kip prikazivao. Između pojedinih ploča jarka svjetlost sunčanog dana prodirala je kroz velike prozore, oslikane dojmljivim prizorima iz verjenske povijesti, s kraljevima u glavnim ulogama. A na samom kraju hodnika nalazio se krajnji cilj starca u trku: grobnica prvog i najslavnijeg Yaraela. Dvije djevojke u ratničkoj odjeći trčale su kralju s obje strane. Brzo su ga dostigle, još dok je silazio niz stube. Nisu htjele postavljati pitanja, starac je ionako trošio previše energije trčanjem da bi ga dodatno zamarale. Željele su same, svojim očima vidjeti kamo je verjenski vladar hitao. Stigavši na kraj hodnika, pred velika kamena vrata, primio je obje zlatne kvake na njima. Očekivao je da će ih lako otvoriti. Unatoč težini vrata, mehanizam korišten za njihovo pomicanje bio je vrlo napredan i redovito održavan. No začudo, vratna krila nisu se dala pomaknuti niti za milimetar. - Ne! Zašto baš sad? - kralj je gotovo zavrištao. Dloru je to natjeralo na pomisao da je prikaz verjenskih vladara na spomenicima iza njih pomalo pretjeran. Tenen je pak pomislila na trenutak da treba nešto pokušati silom ili uz pomoć oružja. No bilo je jasno da ljudska sila sama po sebi ne može pokrenuti masivni kamen. U taj tren začuju snažan tresak drugih vrata, sa suprotnog kraja hodnika. Okrenuvši se, ugledali su, djevojke ponovno, a kralj po prvi put, čovjeka koji lebdi znad tla. Declavius, mladi čarobnjak prilazio im je, ovoga puta sasvim polako, ali s mnogo više bijesa na licu. Poraz kojeg je doživio kod prethodnog susreta s Ahlea ratnicama, potpuno ga je ispunio silnom mržnjom prema čitavoj ljudskoj vrsti. Na svome putu do ovog mjesta, u potrazi za dvjema ženama koje su ga

osramotile, spalio je sve što mu se našlo na putu i disalo život. Smrvio je u prah nekoliko farmi uz glavnu cestu, zajedno s njezinim stanovnicima. Prolaznici su gorjeli u strašnim vatrama i prije nego su iz daljine mogli raspoznati što im se to približava. Šume pored glavnog puta u tom su trenutku još uvijek gorjele. Do ovoga mjesta je došao raznijevši nekoliko gradskih i dvorskih zidova u samo jednoj sekundi. No pred konačnim ciljem, na samo nekoliko sekundi od kralja, djevojaka i raspadnute statuete koju je težio uništiti, čarobnjak je uspio primiriti svoje divljaštvo. Poželio je dvjema osobama, koje su mu uspješno stale na put, priuštiti velike i dugotrajne, nepodnošljive muke i boli. Djevojke su isukale mačeve. Bez razmišljanja krenule su zaletom prema lebdećoj spodobi, usporedo jedna do druge. U takvoj situaciji nije im preostalo ništa do napasti, iako su znale koliko je takav čin uzaludan. U trenu ih je nevidljiva sila odbacila pravo na vrata grobnice i pritisnula snažno uz njih, svaku o jedno krilo. Kralj je sve to promatrao licem potpuno prestravljenog čovjeka. Suze i znoj miješali su mu se ispod razrogačenih očiju. Sve legende o magovima, s najmanjim i najstravičnijim detaljima, koje su njegovi preci s koljena na koljeno prenosili pa tako prenijeli i njemu, razvile su u tom čovjeku strah kojeg u ovom trenutku susreta s njegovom najvećom morom nije bilo moguće kontrolirati. - Zahvaljujući vama ljudima - mag je progovorio, zamjenjujući bijesni izraz lica zlobnim osmijehom. Potpuno se približio djevojkama, unijevši svoje lice pred Tenenino, toliko blizu da su im se vrhovi nosa gotovo dodirnuli. - mi magovi imali smo priliku dobro se naučiti strpljivosti. Sad ću vam pokazati koliko strpljivi znamo biti, dok vas satima budem mrcvario! Snažan i vrlo odbojan miris koji je izlazio iz tijela čarobnjaka, kao dodatni proizvod čarobnih sila koje je stvarao oko sebe, mlada ratnica nije znala s čime usporediti. No zato je njezinu kolegicu sasvim jasno podsjećao na miris spaljenih ljudskih tijela. - No prije nego se s vama pozabavim, prvo ću krenuti od izravnog nasljednika velikog maga Yaraela! Ipak je njegov predak taj koji nas je i otjerao s ovoga kontinenta - progovorio je čarobnjak skrenuvši pogled prema tlu. Kralj je tamo ležao potpuno sklupčan na podu.

- Dalje od mene, prokletniče! - uzvikne Yarael Dvadeset i Sedmi pa skupi one očajničke hrabrosti da podigne dva dijela slomljenog kipića, iako je znao da time neće ništa postići. I zaista, čarobnjak samo podigne ruke i dijelovi Tarlaetha dolete, kao katapultom ispaljeni, iz kraljevih ruku u njegove. Zlotvorov osmijeh tad se još više razvuče i on započne potiho izgovarati nerazumljivu vradžbinu na zaboravljenom jeziku. Već nakon prvih riječi kralj spusti glavu s bolnim grčem i jecajem, a kako je Declavius išao dalje i govorio glasnije, stari kralj se sve više previjao i jaukao, trpeći očito sve veću bol. Obje su se djevojke trudile svom svojom snagom oduprijeti natprirodnoj sili koja ih je držala pritisnute uz kamen. No činilo se kao da ih sve više i sve bolnije steže, što se više trude suprotstaviti. Dlora se nikad nije osjećala ovoliko bespomoćno i beznadno. Gledala je u lice smrti barem stotinu puta, ali nikad nije imala ovakav osjećaj kako ne postoji ništa što je može spasiti. Takva situacija izazvala je, nakon toliko dugo vremena, onaj zaboravljeni osjećaj kojeg nazivaju strah. Ratnica se nije mogla sjetiti kada ga je osjetila posljednji put. Smatrala je da ga je još davno pobijedila zauvijek, održavanjem stalne ravnoteže između hrabrosti i mudrosti, te spoznajom da ne postoji neprijatelj koji je nepobjediv. No upravo takvo uvjerenje sada je naglo gubila. Njezina mlada kolegica nikakvom se strahu nije prepuštala. Ona je osjećala samo ljutnju i bijes. Nije mogla vjerovati da joj se već na njezinom prvom zadatku prepriječila takva sila protiv kakve se ni najveće pripadnice njezinog ratnog reda ne bi mogle suprotstaviti. Nije to smatrala poštenim. Željela je nekim čudom, nekakvom magijom iskočiti iz kože u kojoj je osjećala svu tu bol i pobijediti maga u ravnopravnoj borbi. Kralju nije bilo pomoći. No srećom, upravo njegova starost i slabost spasili su ga od dužeg trpljenja bolova. Brzo je izdahnuo, pod nogama lebdećeg čarobnjaka. Mag zadovoljno podigne pogled prema dvjema ratnicama koje su se i dalje bezuspješno pokušavale oduprijeti sili koja ih je držala prilijepljenima za vrata. - Strpljenja, molim. Još samo da izvršim zadatak kojeg sam i poslan obaviti. Vrijeme je da napokon zauvijek oslobodim magove prijetnje koju predstavlja ova smiješna figurica.

Krenule su nove čarobne riječi na zaboravljenom jeziku. Oba kamena dijela statuete zasjaje kao da su od metala i počnu se žariti. Declavius nije izgledao kao da osjeća tu promjenu temperature predmeta u svojim rukama. Činilo se da će se svakog trenutka kamen rastaliti i izliti iz njegove ruke poput lave iz vulkana. Svetom Tarlaethu bližio se konačni kraj. Iznenada, začuje se prasak razbijenog prozora čarobnjaku s desne strane. Obojano staklo se razletjelo na sve strane i stvorilo efektnu igru svjetlosti. U dvoranu uleti snažni crni pastuh s oklopljenim ratnikom na leđima. Konj svojim nogama sruši maga na zemlju. Čarobnjak ispusti dvije polovice užarene statuete, glasno jauknuvši. Činilo se kako ga je iznenadni napad toliko iznenadio da je prekinuo i čaroliju koja je štitila Declaviusa od vrućine kamena, tako da je naglo osjetio bol od užarenih polovica. Brzo se pribrao i pokušao ustati da krene u protunapad na nepoznatog došljaka, no plemenita životinja postavi svoje prednje noge na njegova prsa i pritisne ga uz tlo. Začu se i lom barem jednog rebra. Konjanik sjaše i brzo se sagne da pokupi dijelove Tarlaetha. Uspravi se i nadvije tijelom iznad iznenadenog maga. Crnobradi mladi ratnik u sjajnom oklopu, urešenom simbolima verjenske kraljevske obitelji, pogleda u maga očima iz kojih je zračilo junaštvo. - Žao mi je, ali tvoji kolege će morati odgoditi povratak! - prozbori odlučnim glasom. Nakon ovih riječi uslijedi nova vradžbina, ali ovog puta od strane mladog ratnika. On spoji oba dijela polomljenog kipića i oni ponovno zasjaje, no ovoga puta mnogo ugodnijom, bistrom bijelom svjetlošću, najsjajnije upravo na mjestu gdje su se ponovno dodirivali. Konj se odmakne čim je mag zajecao od boli koje je izazivalo ponovno spajanje dvaju dijelova Tarlaetha. Declavius je imao vremena tek pomisliti kako možda ipak nije predodređen postati najveći mag svih vremena, prije nego je čovjek završio vradžbinu. Čim je kipić potpuno obnovljen, a svjetlost ugasla, čarobnjakovo tijelo se rasprsne u blistavoj bljesku svjetla, a djevojke istog trenutka napusti sila koja ih je držala i one doskoče na tlo. - Ovakve stvari stvarno ne viđaš svaki dan - bilo je prvo što je rekla Tenen kad je stala na noge.

Dlora se zagleda u lik mladog ratnika kojem se pojavi žalostan izraz na licu kad je položio Tarlaeth na pod i prišao kraljevom mrtvom tijelu. On klekne i u plaču zajeca: - Oče!

* * *

Tuga se mogla u zraku osjetiti. Svi ministri, savjetnici, čitava dvorska svita, čak i dio pomoćnog osoblja skupio se da oda počast mrtvom kralju kojeg je njegov sin na rukama donio u prijestolnu dvoranu. Potpunu tišinu narušavao je tek zvuk koraka ili poneki jecaj podanika koji je vladara neizmjerno volio. Njegov sin sada je tupo i namršteno gledao u prijestolni stolac, pored kojeg je odar za starčevo tijelo na brzinu složen. Mjesto na kojem treba sjediti prvi čovjek kraljevstva, i koje mu je sve dosad izazivalo veliko poštovanje, sad mu je bilo strašno mrsko. Iako je on sam već dugo vremena kontrolirao mnogo toga u kraljevstvu i gotovo se mogao smatrati prvim čovjekom, nije se nadao da će tako skoro tu dužnost preuzeti u potpunosti i službeno. Dvije ratnice stajale su pored njega, pokušavaući barem približno shvatiti osjećaje mladog i stasitog nasljednika vladarskog prijestolja. Dlora je prvi put bila toliko blizu čovjeku koji je stajao iza većine ratnih neuspjeha njezinih trupa posljednjih godina. Bilo je neizbježno osjećati divljenje prema njemu, pogotovo stoga što se, unatoč velikoj nesreći i tuzi, i dalje uspravno i ponosno držao. Tenen se osjećala slično, zadržavajući ipak i dio prijezira prema neprijateljskom vođi. Nitko od gomile Waeryehenaca koji su se nalazili u sobi nije obraćao pozornost na prisutnost dvije Ahleje. Bilo je to zbilja čudno, s obzirom da bi prije tako kratkog vremena i prije ovakvih okolnosti, bilo koga od njih zahvatilo veliko uzbuđenje ili čak potpuna panika. No sada nisu osjećali nikakvo uzbuđenje. Vidjevši kako i kralj s ratnicama mirno stoji, mogli su se potpuno koncentrirati na svoju žalost i tugu. - Iako su preda mnom, nakon očeve smrti, veliki zadaci koje bi trebalo odmah

provoditi - porogovorio je konačno princ, okrenuvši se Dlori i Tenen - zaslužile ste čuti cijelu priču o Tarlaethu. "Napokon", pomislile su obje. Otkad je počela ova avantura koja ju je odvojila od onoga što najbolje zna raditi, ratovati, Dloru je zanimalo što je toliko važno u toj neobičnoj figurici koja prikazuje osobu s krilima i zašto o njoj ovisi nastavak odnosa između dva velika naroda. Nakon svega proživljenog mogla je doći do nekih pretpostavki i bilo joj je potpuno jasno da je pozadina cijele priče mnogo dublja. - Priča počinje s magom zvanim Yarael. On je bio jedan od najistaknutijih magova svoga vremena. Ali, kao i svi ostali magovi, nije bio previše omiljen. - Govorite o svome pretku? Prvom iz loze Yaraela? - upita Tenen. - Tako je, govorim o osnivaču naše loze čiji ću ja biti dvadeset i osmi predstavnik na tronu. U ono vrijeme, gotovo svi magovi bili su oholi, osjećali se nedodirljivima i omalovažavali obične ljude. Što su više željeli poznavati Sve i kontrolirati ga, to su oholiji i udaljeniji od ljudi postajali. Tjerali su narode i zemlje u ratove, raspirivali zlo, mržnju i bijes. Rasla im je želja za vladanjem nad čitavim Kontinentom. Skovali su urotu kojom bi smaknuli vladare u svim kraljevinama i rasporedili vladanje zemljama između sebe. Djevojke su poznavale mračne priče o prošlosti Kontinenta, i dio ovoga im je bio poznat. No verjensko poznavanje prošlosti uvijek je bilo detaljnije, a sad je postajalo sve očitije zašto je tako. Kraljević im je prenosio priču koju je sam mnogo puta čuo, s tonom zbog kojega se činilo kao da je i sam proživio te događaje. - Yarael je bio drugačiji. Zadržao je mnogo prijatelja među ljudima i uvijek se osjećao ugodno u njihovom društvu. Njegovi motivi za poznavanjem magije i snažnijim povezivanjem sa Svime bili su plemenitiji. Želja mu je uvijek bila iskoristiti ta znanja za dobrobit čovječanstva. Zato se odlučio suprotstaviti ostalim magovima. - I očito je uspio - dodala je Dlora. - Jest, potpuno ih je iznenadio. Na samom početku magovske urote, zamijenio je ubijenog verjenskog kralja na prijestolju, ujedinio većinu Kontinenta u borbi protiv magova. Uspio je u krvavim borbama, uz pomoć ljudi, kao i svojeg

poznavanja magije, protjerati te demone na veliki otok na sjeveru. Tenen je pokušala zamisliti prizore iz tih davnih bitaka, pretpostavljajući kako su bile mnogo dramatičnije i krvavije od onih koje su se događale u njezino vrijeme. Mladenački neustrašiva i znatiželjna po prirodi, odmah je poželjela da se nekako nađe u tim danima, iako je prvu pravu bitku i u svome vremenu još uvijek čekala. - Na koncu je stvorio magičnu statuetu, Tarlaeth, koja bi uništila svakog maga koji bi ponovno kročio na Kontinent. Istovremeno se u magičnom obredu odrekao svog statusa maga i preobratio u običnog čovjeka. Na svoj grob dao je uklesati vradžbinu koja obnavlja magični Tarlaeth u slučaju da ga netko ošteti. Svi mi koji potječemo iz njegove loze, učeni smo detaljno o tim davnim događajima, kako bismo mogli preuzeti odgovornost u slučaju da se dogodi nekakvo zlo. - Nažalost, vi ste ona generacija koja je to dočekala. - Imam osjećaj da to nije sasvim slučajno. Tarlaeth je predmet načinjen magijom, koji također i zrači magiju potrebnu za stvaranje štita od magova. Posjeduje dakle određenu čudnovatu životnu esenciju i neki oblik vlastite svijesti. Ta svijest se hrani energijom koja nastaje iz Svega. A posljednjih godina vrlo snažnu i vrlo negativnu energiju crpio je iz svih strahota koje je ovaj dugi i grozni rat uzrokovao. Stvarao je tako čudni začarani krug, njegova je magija uz pomoć negativne energije jačala i izazivala neravnotežu u Svemu, izazivajući time još veće zlo u svijetu. Može se reći da je tako na kraju izazvao i svoje oštećenje i skoro uzrokovao potpuni povratak magova. Novopečeni kralj opazio je na licima ratnica da ne shvaćaju u potpunosti što im pokušava objasniti. Pokušao je pojednostaviti. - Tako vam je sa svim svetinjama, čak i onima koje nemaju stvarnih moći. Iako nas vjerovanje u njih čini ponosnijima, povezanijima i snažnijima te nas tjera naprijed, jednako nas tako može učiniti slijepima i tupima. Mogu izvlačiti ono najgore iz nas i hraniti se time, ponašati se kao primatelji negativne energije koju zatim ponovno odašilju natrag u svijet. Tako čine zlo sve većim. Zato smatram da nikad nije dobro previše zaluđeno ni u što vjerovati, te da je svako vjerovanje potrebno propitivati. Dok je Tenen, kao vjerna sljedbenica aleanskih ideala, bila skeptična prema

ovom savjetu, Dloru su riječi Yaraela Dvadeset i Osmog potpuno zadivile. Bile su potpuno na tragu njezinih razmišljanja. - Nažalost, moj otac nikad nije bio dovoljno zainteresiran za našu naslijeđenu obvezu. Nikad se nije potrudio naučiti vradžbinu za obnavljanje Tarlaetha napamet. Šteta, upravo zato jer je dijelio najveću vrlinu prvog Yaraela, odnosno jer se najviše volio baviti običnim ljudima i njihovom dobrobiti, mrzio je imati posla s ratom i s pričama o magiji i zbog toga je platio životom. Ali ja sam oduvijek bio odgovorniji od oca. Pamtim vradžbinu od najranije mladosti i sva sreća da sam se u pravo vrijeme vratio s ratišta i čuo od svećenica što se dolje događa. Svi troje nakratko su utonuli u svoje misli, no šutnju je ubrzo prekinula Tenen, osjetivši potrebu da podijeli svoj zaključak - Ne znam je li žalosnije što smo sposobni toliko dugo divljački ratovati ili pak to da smo sposobni zaboraviti kakvo davno i strašno zlo možemo ratovanjem probuditi. Dlora i mladi Yarael su je pogledali, jednako impresionirani njezinim riječima. - Što se toga tiče, ja sam za početak ovoga rata djelomično kriv i zbog toga ću mu sada smjesta stati na kraj - obeća princ. - Proglasit ćete mir? - Dlora upita, osjećajući olakšanje i prije nego što je dobila odgovor. - Naravno. Ciljevi rata već su odavno zaboravljeni, a i uzroka se već slabo sjećamo. Bijes i mržnja su nam poslali jedini pokretač. A upravo njih moramo ugasiti, kako bismo spriječili da se ne dogodi najgore. - Pored toga - nadoveže se Dlora - ubuduće ćemo morati zajednički, svim silama truditi se održavati mir, stabilnost i međusobno poštovanje. To su nam jedini jamci obrane i sigurnosti od magova i njihovih prijetnji.

IX

Nepregledna masa ljudi koja se okupila s obje strane ceste, od ulaza u glavni grad Ahleyna pa sve do kraljičine palače na brijegu, pljeskala je dvjema junakinjama koje su se kretale na konjima prema palači. Svi su stanovnici Blysta, ali i došljaci iz drugih alejnskih gradova, poželjeli dočekati i pozdraviti dvije Ahlea ratnice koje su bile zaslužne za kraj višegodišnjeg rata. Pratio ih je počasni vod sastavljen od ostalih Ahleja, a odmah za njima i ostatak vojnih snaga koje su se netom vratile s bojišta. Uzvici "Ahlea ratnice!", "Živjela kraljica!", "Nema više rata!" odjekivali su kroz sve ulice i kvartove prijestolnice koja je konačno mogla odahnuti od ratne prijetnje. Iznenadna objava mira, izrečena iz usta novookrunjenog verjenskog kralja Yaraela Dvadeset i Osmog, odzvonila je poput najmilozvučnije pjesme, munjevito se proširila čitavim Ahleynom i u samo dva dana uzrokovala neizmjerno veselje i slavlje. Ubrzo nakon te obavijesti, krenule su priče o dvjema ratnicama koje su se same probile do verjenskog kralja i nagovorile ga na prestanak ratovanja. Kako to obično biva, svaka sljedeća usta koja su prenosila priču dalje, dodavala su pokoji ukrasni detalj koji je njihovu avanturu činio sve čudesnijom, čak i više nego je to ona sama po sebi bila. Pojavilo se nekoliko desetaka objašnjenja kako su sve to uspjele učiniti, od kojih niti jedno nije bilo previše blisko istini. Neke su spominjale i maga, a pokoja i više njih. Druge su opisivale kako su dvije ratnice gotovo golim rukama usmrtile nekoliko desetaka Zala, možda čak i stotinu. Većina tih priča je prepoznata kao skup izmišljotina, no neke od fantastičnijih su se zadržale. Dlora i Tenen dijelile su jednaki ponos jašući kroz gomilu. Iskusnija ratnica si je dopustila osjećati potpuno olakšanje što je velikim nesrećama ipak došao kraj i što je ona imala za to velike zasluge. Godilo joj je klicanje, budilo joj je razdraganost i zadovoljstvo kakvo nije pamtila još od prvih uspješnih ratničkih koraka iz mladih dana. Tenen je, naravno, ipak bila još sretnija od nje. Bilo joj je potpuno jasno da su joj nakon ove pustolovine sva vrata u daljnjoj karijeri postala otvorena. Osjećala je

napokon kako više nema potrebe ikome se dokazivati. Svi koji su je smatrali lošijim materijalom za vrhunsku ratnicu morali su zašutjeti. U starijoj je kolegici vidjela veliki uzor, iako je bilo očito da im se razmišljanja i životni stavovi ponešto razlikuju. - Pa, red je da ti još jednom čestitam - rekla je Dlora svojoj partnerici, jašući na konju, kad su se već približile vratima palače i kada su ih već ruke počele boljeti od dugotrajnog mahanja svjetini - ovakav doček nakon prvog zadatka. Možeš se slobodno povući i živjeti kao narodna junakinja. - Kako da ne - uzvratila je Tenen - tek sam sad shvatila što znači biti Ahlea ratnica. Za mene avantura tek počinje. Djevojka uzme malu pauzu, razvuče blagi osmijeh pa doda: - Ti bi se mogla povući. Mislim, s obzirom na svoje godine. Dlora se jednako blago namršti: - Dotakneš li se još jednom mojih godina, ne nadaj se novim pustolovinama.

* * *

U isto vrijeme kraljica je s onog istog balkona s kojeg je krenula ova priča, promatrala radost svog naroda, čekajući da dvije ratnice dojašu do palače i prime najviša priznanja. Uz nju su stajale najvažnije osobe alejnskog kraljevstva. Njezini savjetnici, ministri i članice Vrhovnog vijeća Ahlea reda na čelu s AdAhleom Sym, kraljičinom najdražom družicom. Pogledi su im se povremeno susretali, i tada bi razmijenile zadovoljne osmijehe. No vrhovna Ahlea znala je da kraljičino srce nije sasvim sretno u tim trenucima. Dok je Dloru i Tenen luda avantura odvukla od istrage o naručitelju krađe, kad se svaki trag te dvije ratnice izgubio, AdAhlea nije ostala sjediti skrštenih ruku. Pritisnula je dvorsku službu da istraži sve moguće odnose unutar dvora i da iskopa sva moguća prikrivena zbivanja. Niti jedna osoba koja je posljednjih mjeseci nogom stupala kroz dvorac, nije bila pošteđena detaljnih ispitivanja.

Ubrzo je na vidjelo izbila neugodna istina. Sym ju je odmah prenijela kraljici. Uvjerila ju je u neoborivost dokaza o uroti koja se događala iza njihovih leđa i o umiješanosti određenih osoba. Sym je sada očekivala da kraljica povuče ključan potez. Zato je kod posljednjeg susreta njihovih pogleda u mnoštvu, vrhovna Ahlea složila vrlo ozbiljan izraz lica, kao znak da kraljica više ne smije čekati, da se mora prihvatiti svoje odgovornosti. Malo više lijevo na terasi, među visokim uzvanicima nalazila se i kraljičina sestra Trupya. Bila je također okružena s nekoliko uglednika i ponosno se šepurila. Ponašala se kao da ona ima određene, zapravo vrlo velike zasluge za okončanje rata. Bez i najmanje trunčice srama, ponašala se kao da sve grozote rata, koje su se sručile na narode dviju država, uopće nisu krenule od njezinih bahatih i umišljenih postupaka. Očito je smatrala kako su i drugi s vremenom zaboravili na događaje koji su prethodili krvoprolićima, iz vremena dok je bila na mjestu supruge verjenskog princa. I zaista, ostali uglednici smijali su se zajedno s njom i neprestano potvrdno mahali glavom na bilo koju njezinu riječ, kao da ništa ne znaju o njoj. Status kraljičine sestre bio je uvijek dovoljan povod za takvo ponašanje u njezinom društvu. Poneki od njih jasno je i pretjerivao u svojoj glumi. Naravno, ono što su zbilja mislili o Trupyji čuvali su strogo za sebe, skrivali su to čak i jedni od drugih, radi svoje sigurnosti. U njihovim očima ona je zapravo bila samo razmažena, iskompleksirana žena, iz koje je vješto pritajena, ali vrlo bolesna ljubomora prema starijoj sestri, izvlačila ono najgore što se iz ljudskog bića može izvući. Kraljica Natya je polako prišla društvu koje se okupilo oko njezine sestre, i diskretno zamolila sestru da se odvoje od ljudi na terasi i popričaju nasamo. Ona zakoluta očima, pokazujući kako ne vidi smisla u toj gnjavaži, no ipak krene za kraljicom u unutrašnjost dvorca. Čim su se našle sa suprotne strane raskošnih bijelih zavjesa, kraljica neočekivano promijeni izraz lica i strogo započne: - Zar si zaista mislila da će ti ovo uspjeti? - Što to, sestrice? Ne znam o čemu govoriš - Trupya se našla iznenađenom ovim napadom, ali ponašala još iznenađenije. Ipak, odmah je naslutila o čemu bi se moglo raditi i blago protrnula. - Mislila si da se neće saznati tvoja uloga u svemu ovome? Mislila si da si toliko

lukava da organiziraš veliku krađu bez ostavljanja ijednog traga koji bi doveo do tebe? - Molim? Ja… Ne mogu vjerovati da ti…. - Smatrala si se dovoljno lukavom za kovanje velike urote i smišljanje plana preuzimanja trona? Mojega trona! - Uvjeravam te da… - Tišina! Kraljičin bijesni vrisak koji se otrgnuo bez kontrole, kao posljedica ogromnog razočaranja, trgnuo je i sve na terasi vani. Na tren su pogledali prema unutra, a zatim nastavili razgovor, smatrajući kako vladarica sigurno ne želi da pokazuju previše interesa za ovaj razgovor. - Toliko sam toga učinila za tebe - nastavi Natya mnogo tiše - Kad se danas sjetim svih posljedica mojih odluka donijetih za tvoje dobro, spopadne me jeza. Srce mi se slama! Iako sam oduvijek znala tvoju pravu prirodu, iz osjećaja dužnosti prema tebi kao sestri, slijepo sam činila mnoge stvari koje nikako nisam trebala učiniti. Nisam se tada nadala da će posljedice biti toliko strašne. No danas, nakon toliko mrtvih, toliko osakaćenih i toliko unesrećenih, teško mi je živjeti sa samom sobom. A zbog čega? Zbog jedne proklete glupače koja se nakon svega toga još usudila pripremiti nož za moja leđa! Mlađa pripadnica vladarske loze nije sasvim pozorno slušala sestrine riječi pune očaja, izgovarane kroz suze. Bila je previše sebična da shvati sestrinu tugu, također i previše zaokupirana svojim mislima, sada već prepunim straha. Odjednom joj je postalo kristalno jasno koliki je ulog stavila na svoj odvažni plan i koliko je malo razmišljanja potrošila na mogućnost neuspjeha. Opsesivna želja da izađe iz sjene svoje sestre te da ponovno osjeti moć koju je neoprezno prokockala nakon što se udala za verjenskog kraljevića, zaslijepila ju je i učinila neopreznom. Ili je možda prava istina da nikad nije niti bila dovoljno sposobna da izvede takvo nešto? Netko iz njenog uskog kruga dvorskih suučesnika očito je propjevao. Znali su sigurno već sve: plan je bio preuzeti vlast čim se verjenska vojska potpuno približi glavnom gradu Blystu i počne ga opsjedati. Tada bi pripadnici redovne vojske, pogotovo oni muški, željni promjene u društvenom poretku, za koje se

pouzdano znalo da se mogu potkupiti, izveli jedan brzi i iznenadni napad na sve pripadnice reda Ahlea ratnica. Neke od Ahleja bi se pozvalo na vjernost novoj vlasti, no ako bi sve tvrdoglavo odbile, uklonilo bi ih se sve do jedne. Kraljica Natya bi bila svrgnuta s trona, a njezina sestra bi preuzela njezinu ulogu. Svome suprugu kao predvodniku neprijateljskih snaga ponudila bi tada kapitulaciju svoje zemlje, priznala mu pobjedu, dopustila kontrolu nad Ahleynom i nagovorila ga da prepusti njoj vazalsko vladanje nad njime. A tko zna, jednog dana bi ga možda uspjela ponovno zavesti, obnoviti propali brak i tada postati carica saveza dvije zemlje. Ovakav idealni scenarij činio se sasvim dovoljnim povodom za uklanjanje sestre, kojoj je život nepravedno podario toliko toga, samo zato jer se prva rodila. A sada se ambicioznoj Trupyji sve raspalo. Nije joj pomogla da se osjeća bolje niti činjenica da joj je sestra dosad opraštala mnoštvo velikih grijeha. Ovoga puta je osjetila da joj neće biti oprošteno. Šutke su tako stajale neko vrijeme. Trupya nije podizala pogled s poda, a Natya nije skidala pogled s nje, kao da se nadala nekim riječima koje će sve objasniti, dokazati da se radi o velikoj zabuni… iako je znala da to nije moguće. Gledala je napokon svoju sestru potpuno otvorenim očima. Uzdahne još jednom za kraj pa nakon toga lagano vikne: - Straža! U tren su se pojavile dvije Ahleje koje su stajale tik uz vrata. - Odvedite moju sestru u njezine odaje. Zaključajte je i pobrinite se da do duboke starosti iz nje ne izađe. Tek tada, kad su je čvrste vojničke ruke primile pod zapešća i počele bez pogovora vući iz prostorije, mlada žena je proplakala i zajecala svim glasom, pokušavajući izvući zadnju trunku samilosti iz osobe koja joj je bila najbliža na svijetu, a čiju je ljubav prokockala. - Ne! Oprosti! Žao mi je! Molim te! Sestro! Natya se nije osvrnula. Žmireći je odslušala sve sestrine molbe i isprike, sve dok nisu prestale odzvanjati dvorcem, nakon što se čuo tresak zatvaranja vrata njezine sobe koja joj je od toga trenutka postala tamnica. Samo minutu poslije, kraljica je ponovno stajala među visokim društvom i

promatrala razdragani narod. Izraz sreće i veselja na licu bio je očito namješten, svi su to znali. Oporavak od takvog razočaranja može trajati i godinama. I vječno. No osjećala je i neizbježnu dužnost da se mora veseliti zajedno sa svojim narodom u tim trenucima kada su napokon osjetili olakšanje i riješili se strahova od rata i zla. Znala je da je veliki posao pred njom i da neće biti lako. Put do potpune obnove društva i zemlje bit će dug i težak. Obnova povjerenja između dvije susjedne države morat će se graditi polako. Povratak blagostanja kakvo se moglo osjetiti prije rata, možda će ostati samo san kojeg ona u svome životnom vijeku neće dosanjati, iako je imala još mnogo godina pred sobom. Gledajući u razdraganu gomilu, molila se u sebi Svemu da joj poda više mudrosti i spriječi je da u budućnosti čini gluposti kakve je znala činiti do tada i među kojima je vjerojatno najveća bila zadržavanje verjenske svetinje. No utjehu i sigurnost donosila joj je činjenica da je imala velik i čvrst krug sposobnih suradnica koje su joj bile spremne pružiti bezrezervnu podršku u svakom trenutku. Elitni razred njezinih Ahlea ratnica morat će se ponovno, nakon dugo vremena, priviknuti na djelovanje u mirnodopskim uvjetima, no nije sumnjala da će to one brzo učiniti. Zahvaljujući avanturi s Tarlaethom, mogla se uvjeriti u vrhunsku kvalitetu i iskustvo starijih generacija, kao i u veliki potencijal onih novih.

KRAJ

O autoru

Tomislav Škrljac (Sisak, veljača 1981.), hrvatski je dizajner, ilustrator i stripscenarist i pisac. Diplomirao je razrednu nastavu i likovnu kulturu na Učiteljskom fakultetu u Petrinji 2005. godine. Aktivno pisati je počeo krajem studija, baveći se prije toga amaterskim crtanjem stripova i pisanjem scenarija za njih. Prve fantastične priče objavljuje u elektronskom SF-časopisu NOSF, a kasnije i u tiskanim izdanjima, u zbirkama kratkih priča "Da sam Šejn" i [...] (Lakuna). Usporedno s time, radi na scenarijima za stripove, u sklopu serijala "Hrvatski velikani" u ediciji "Strip u školi", te na serijalu "Ukleti vitez" Darka Macana. Povremeno se bavi ilustracijom i stripom. Autor je ilustracija dječjeg književnog serijala "The Bear detectives Agency", američke autorice Bonnie McBride Huntsman. Doživotni je Petrinjac, s boravištem u Ivanić-gradu.

Profil autora na Goodreadsu: www.goodreads.com/skrky Profil autora na Facebooku: www.facebook.com/tomislav.shkrlyats

Bibliografija

Pisac: Usrane male zemlje (kratka priča, NOSF-magazin br. 22) Vijesti.Sad (priča, NOSF-magazin br. 25) Tisućljetno oko (priča, NOSF-magazin br. 26/27) Opijum za narod (priča, Da sam Šejn - zbirka kratkih priča) Na vaše zadovoljstvo (priča, [...] - Sferakonska zbirka spekulativne fikcije

Strip-scenarist: Janica (s Nikom Barunom, edicija Hrvatski velikani, br. 2) Goran (s Franom Petrušom, edicija Hrvatski velikani, svezak drugi) Vrzino kolo (sa Slobodanom Jovanovićem, serijal Ukleti vitez, knjiga druga)

Ilustrator: The Central Park Caper (The Bear Detectives, book one) The Alien from Area 51 (The Bear Detectives, book two)