Franacka Drzava I Pravo 2w1u16

FRANAČKA DRŽAVA I PRAVO; 5.-10. st. 1.Dokazni postupak u Franačkoj? Što se tiče dokaza presudom je određivana tko ima pružiti dokaze i što ima dokazati. U pogledu toga tko treba pružiti dokaze vrijedila su neka pravila: osim slučajeva kada je suđeni in flagiranti zatečen i slučaja kada je tužitelj tražio da spor bude riješen božjim sudom, u svim ostalim slučajevima tuženi je trebao dokazati svoje tvrdnje. Dokaz koji tuženi treba pribaviti najčešće je prisega i to redovito sa suprisežnicima, a tužitelj je takav dokaz već dao jer je tužbu redovito potvrđivao prethodnom prisegom da ne tuži iz mržnje, obijesti ili pohlepe, nego da ima osnovane razloge. Činjenice za koje postoje svjedoci i isprave stranke dokazuju pomoću njih, tj. nema prednosti dokaza. Što se tiče prisege, stranka ju daje skoro uvijek zajedno sa svojim suprisežnicima, a samo iznimno ju daje sama. Suprisežnici su u pravilu rođaci stranke, i oni su dužni dati prisegu. Ako nema rođaka, suprisežnici mogu biti i nerođaci, ili djelomično uz rođake. Suprisežnici moraju biti slobodni ljudi istoga plemena i staleža kao i stranka sa kojom prisežu. I izbor suprisežnika ima svojstvo arbitraže. U pravilu ih bira stranka sa kojom prisežu, ali protustranka može odbiti suprisežnika, odnosno tvrditi da su suprisežnici krivo prisegnuli. Broj suprisežnika ovisi o važnosti sporne činjenice. U pravilu ih je 12, ali taj broj ponekad iznosi 2, 3, 4, 5, i 6 puta više, odnosno nekad je i manji. Suprisežnika treba razlikovati od svjedoka, jer on svojom prisegom tvrdi da je prisega njegove stranke istinita, te sam preuzima odgovornost za krivu prisegu svoje stranke, tj. sam postaje krivac. Salijski zakon razlikuje suprisežnika koji je svjesno krivo prisegnuo (kazna 15 solida) od onoga koji je bio u bludnji (kazna 5 solida). U kasnijem razvoju kriva suprisega je kažnjavana ovisno o stupnju suprisežnikove zle namjere. Do 8. st. prisega je polagana na oružje u to tako da onaj koji priseže dodiruje oružje, a od tada prisega poprima kršćanske oznake: priseže se dodirujući oltar, bibliju, križ. Protustranka je mogla odbiti prisegu stranke ili suprisežnika tako što je ruku onoga koji priseže odmakla sa predmeta na koji priseže ili uopće mu onemogućila pristup do tog predmeta. Ako protustranka to ne učini, znači da će uzeti za dokazano ono što prisegom tvrdi. U pogledu svjedoka postoje dvije vrste: unaprijed prizivani svjedoci i općinski svjedoci. Vrsta unaprijed pozivanih svjedoka su poslovni svjedoci, tj. oni koji su pozvani da prisustvuju pravnom poslu, tj. to je oblik ugovora i svjedočenju jer na taj način svjedok preuzima obvezu da će svjedočiti, a njegova stranka da će to svjedočenje priznati. Za razliku od drugih germanskih prava, salijsko pravo dopušta svjedočenje i o onome što se doznavalo slučajnim opažanjem. Odbijanje svjedočenja, a bez opravdanog razloga povlači kaznu. I ono što se na sudu događa, pa i sadržaj presude kasnije dokazuju svjedoci, jer sud nije izdavao pismenu presudu s obzirom na to da je pismenost bila vrlo rijetka. Svjedokom nisu mogle biti žene, nedorasli muškarci do 12 godina, bespravni i oni kojima je pravo svjedočenja oduzeto zbog krive prisege. Tvrdnje dokazuju najmanje 3 prizvana svjedoka, odnosno 7 općinskih svjedoka. Ne postoji preslušavanje svjedoka, nego samo svjedoci prisegom potvrđuju navode stranke ili uskraćuju prisegu. Ukoliko se ne radi o ugovornim svjedocima, protustranka je mogla odbiti prisegu svjedoka, što dovodi do dvoboja između svjedoka i prigovaratelja. Svjedok priseže na ono što zna iz vlastita opažanja, a suprisežnik priseže na prisegu svoje stranke. Odbijanje suprisežnika upereno je protiv stranke, a odbijanje svjedoka protiv samog svjedoka. Određene osobe, robovi, infamni i određene činjenice, optužba za trovanje ili čarobnjaštvo se dokazuju božjim sudom, ordalijama. Nekad je božji sud supsidijarno sredstvo u nedostatku suprisežnika i svjedoka, odnosno u slučaju prigovora protiv prisege svjedoka ili stranke. Ordalije sežu u daleku indoeuropsku povijest, a u osnovi je vjerovanje da će bogovi potvrditi istinu. Crkva je najprije odbijala božji sud, a kasnije ga koriste i crkveni sudovi. Karlo Veliki nalaže da je to nepobitan dokaz. Ordalije su mogle biti jednostrane (samo stranka koja dokazuje) ili dvostrane (dvoboj, sud pred križem). Prije ordalija stranke, stranka, prisežu da će svoju prisegu potvrditi božjim sudom, tj. priznaju dokazanim ono što pokaže božji sud. Vrste božjeg suda su: • Dvoboj • Sud pred križem – obje stranke raširenih i uzdignutih ruku stoje pred raspelom, a dokazao je onaj koji duže izdrži (ukinuto u 9. st.) • Sud sa vrelom vodom • Sud s usijanim željezom • Sud bacanjem u vodu – svezanih ruku i nogu polože ga u duboku vodu, ako ne potone, kriv je Kod suda sa vrelom vodom i usijanim željezom, stranka je dokazala tvrdnju ukoliko bi rane na ruci koje su nastale jer je izvadila kamen iz kotla vrele vode, odnosno nosila usijano željezo 12 koraka,

1

za uobičajeno vrijeme zarasle. Ova dva božja suda korištena su za robove, lopove, optužene radi krive prisege. Sud bacanjem u hladnu vodu dokazuje da li je netko vještica. Božji sudovi bili su uvelike oblik ispitivanja moralne čvrstine, jer se pretpostavlja da su delikventi moralno labilne osobe, a da nije lažov onaj koji je spreman izdržati taj dokaz da bi dokazao svoje tvrdnje. U pravilu su slabići prije božjeg suda pobjegli, a za općinare je često bilo dovoljno da su iz svoje sredine odstranili poročnu osobu. Germani najprije nisu poznavali mučenje u to bilo u dokaznom postupku, bilo kao kaznu. Kasnije su je usvojili iz rimskog prava i to naročito u dokaznom postupku protiv optuženog roba, a i kao kaznu. Ne samo da čitav dokazni postupka ima svojstva arbitraže, nego je tako i sa presudom. Ukoliko stranka ili bilo tko drugi smatra da su rahimburgi predložili nepravednu presudu, može prigovoriti i odmah predložiti drugačiju presudu. Rahimburgi e mogu staviti protuprigovor ili dokazivati da su predložili bez zle namjere i po svom znanju, jer sam objektivni čin će to dokazati. Samim prigovorom nastaje spor između prigovarača i rahimburga kao vrsta božje suda, riješiti će i dokazati čiji prijedlog presude je istinit. Ishod dvoboja značio je i usvajanje odnosnog prijedloga presude. Za Karlovića (Pipin i Karlo Veliki) u slučaju prigovora na prijedlog presude rahimburga umjesto dvoboja katkad dolazi do spora pred kraljevim sudom.

2.Kazneno i postupovno pravo? Kazneno pravo je skoro cijeli salijski zakon. Neki autori ovaj skup odredbi salijskog zakona zovu kazneno, a ne krivično pravo, uz obrazloženje da Franci nisu poznavali načelo krivnje kao element biti kažnjivog djela, nego je bio dostatan i kauzalni neksus između djela i počinitelja. Ukoliko je stupanj zle volje veći, odgovornost je veća, kompenzacija je veća, djelo ima više svojstvo krivičnog, a ukoliko je djelo počinjeno slučajno ili iz nehata, uz pomanjkanje dužne pomnje (culpa), bilo da je djelo počinjeno osobno ili putem stvari i životinja, odgovornost je blaža, ima svojstvo naknade štete. To su krajnosti između kojih se odgovornost može stupnjevati. Uz to, o stupnju i vrsti zle volje uglavnom se zaključuje iz objektivnih okolnosti. Maloljetni ne odgovaraju, ali može biti mjesta za odgovornost staratelja. Kada se radi o robovima, on odgovaraju osobno, iako može biti mjesta i za gospodarevu odgovornost. Rob odgovara na način da bude išiban, uškopljen, da plati, a u slučaju većeg zločina ubijen. Kazna ovisi i o tome da li počinitelj priznaje ili niječe djelo koje je dokazano. Neka djela, npr. krađa, pljačka, otmica, silovanje, pojmovno sadrže zlu namjeru; uz to zakon spominje pokušaj namjeravanog ubojstva, pljačke, krađe, zlonamjerno podmetanje ukradene stvari itd. Očito je element volje poznat, mada samo odsustvo volje još ne isključuje, ali umanjuje odgovornost, naknadu štete. Element svijesti počinitelja dolazi do izražaja na još jedan način. To je sam objekt protupravne radnje. Naime, samo svjesno biće može razlikovati dijete mlađe od 10, 12 god. od odrasle osobe, djevojku od udane žene, roba od slobodna čovjeka itd. U svim tim slučajevima predviđene su razne kazne, čine se metodom odmazde (oštrije kazne) određenim osobama ukazuje veća zaštita, tj. počiniteljeva svijest se treba i na taj način razbuditi. Oštrija kazna je trebala poslužiti kako bi se suzbile opačine, a u tome je sadržan i klasni, a i plemensko-humani element. Sve to pokazuje da samo djelo poprima različite kvalifikacije s obzirom na objekt i subjekt i okolnosti protupravne radnje. Kažnjavala se i naknadna zla volja. Ako je zločinac htio prikriti ubojstvo, kazna je 3 puta veća, jer i naknadno postupanje pokazuje zločinačku ćud, a društvo se takvih želi riješiti. Što se tiče vrsta kazni, tj. načina obeštećenja, treba podsjetiti da delikt uglavnom ima svojstva povrede privatne sfere, da se stranke mogu i vansudski nagoditi, tj. da narodni sud ima svojstvo arbitraže. Zato stranke mogu odabrati oblik poravnanja, a ukoliko predmet dođe na sud oblik obeštećenja je skoro isključivo novčana kazna, novčanu naknadu koje izreče sud, oštećeni je u ranije vrijeme nije morao prihvatiti, nego je mogao zahtijevat odmazdu. Naknada za teške delikte zove se wergeld, a za sve druge busse, iako među njima nema druge razlike osim po veličini. Franci su poznavali krvnu osvetu i odmazdu, ali u kasnija vremena odmazda je bila potiskivana u predmetima koji dolaze na sud. S obzirom na veličinu imovinskih kazna, one u biti imaju svojstvo odmazde, često znače posve imovinsko uništenje ne samo obitelji počinitelja nego i šireg kruga srodnika. Osoba (obitelj) koja nije u stanju isplatiti naknadu, niti itko drugo želi pomoći, onda umjesto globe plaća svojim životom. Salijski zakon na samo nekoliko mjesta spominje smrtnu kaznu (za grofa kad ne vrši ili prekorači svoja ovlaštenja, za roba koji je počinio veliki zločin). Ukoliko je krivac zatečen in flagranti ili ne dođe na sud, ili odbije isplatu kazne, ili pobjegne on ostaje posve bespravan, izvan zakona. Franačko pravo ne pozna sudsko izricanje tjelesne kazne, odnosno kazne zatvora za slobodne ljude. Tjelesno mučenje koriste u dokaznom postupku za robove. Naknada za počinjeni delikt pripada oštećenom, a kod ubojstva naknada pripada obitelji, tj. kod ubojstva oca naknada

2

se dijeli na 1/2 sinovima, 1/2 rođacima s očeve i majčine strane, a tek ako nema rođaka onda taj dio pripada državi. Kad izvršenje provodi grof onda 1/3 naknade pripada državi. Postupak je glavno područje običajnog prava, pa i salijski zakon uvelike sadrži odredbe te naravi. Sud je postupao po svom običajnom pravu, a okrivljeni i svjedoci su mogli postupati po svom pravi, ako su iz drugog plemena. Inače, kada je postupak pred kraljevim sudom vodilo se računa da predsjedatelj suda bude osoba koja živi po istom pravu po kojem se postupak vodi. Gonjenje okrivljenog preko suda je zavisilo isključivo o oštećenom, odnosno sud poduzima samo one radnje koje stranke zahtijevaju. U 7.-8. st. sud poduzima neke radnje prema vlastitoj inicijativi, a uz to neke postupovne formalnosti dobivaju kršćanska obilježja. Redoviti postupak započinje oštećeni tako što pred svjedocima ispred protustrankine kuće izjavljuje da ju poziva na sud; taj poziv se zove mannitio. Kasnije se javlja sudski poziv, a on se zove bannitio. Ukoliko na sudu tuženi ne bi priznao tužbeni zahtjev, tada je odmah morao staviti prigovore. Inače je dužan odgovarati na pojedinu točku optužbe. Nakon što je saslušao navode tužbe i odgovore tuženog, sud odmah izriče presudu. Presuda se tiče ili rješavanja spora o pravu ili o dokazima, ili o oboje. Presuda je rješavala spor o pravu ukoliko je tuženi priznavao tuženi zahtjeva ili ukoliko je jedna stranka svoju tvrdnju dokazala ispravom kojoj nema prigovora. A kad je trebalo iznijeti dokaze, presuda je odredila način i vrstu dokaza, kako će biti izvedeni, pa tek ovisno o tome kakav će biti ishod toga, druga presuda će riješiti pravno pitanje. Mogla je biti izrečena i alternativna osuda, tj. da osuđeni mora izvesti određene dokaze ili da zadovolji tužbeni zahtjev. Kada je sud izrekao presudu stranke pred sudom sklapaju formalni ugovor da će presudu izvršiti. Protiv stranke koja ne izvrši procesualnim ugovorom preuzetu obvezu, druga stranka može voditi ovrhu ukoliko formalno utvrdi da obveza nije izvršena.

3.Obiteljsko i nasljedno pravo? Obiteljsko pravo je do 8. st. uglavnom samo posredno i donekle uređeno plemenskim zakonima, više je uređeno običajima, u 8. st. kao posljedica jačanja veze između države i crkve, država putem kapitularija (iz 744. i 789. god.) želi nametnuti crkveno bračno pravo: zabranjuje vanbračne veze, brakove među najbližim srodnicima, otmice žena, naređuje nerazrješivost braka, ali za trajanja Franačke sve su to uvelike bile samo želje. Odredbe obiteljskog prava sadržane su u više titula Salijskog zakona (13, 15, 20, 24, 25, 44, 58 i 64). Obitelj je prirodna zajednica koju predstavlja glava obitelji. On je staratelj i zaštitnik svoje obitelji, on odgovara trećima za djela članova svoje obitelji, pa starateljstvo ima i izgled naredbe. Žena i ženska djeca su ovisniji, zato nad njima starateljstvo, mundium, traje čitav život, odnosno s udajom prelazi na muža. Muška djeca po Salijskom zakonu su maloljetna do 12. god. a punoljetstvom stječu bračnu zrelost i mogućnost zasnivanja svoje obitelji. Ipak, dokle god su djeca u očevoj kući, ona su pod njegovim starateljstvom, iako tada starateljstvo ima više oblik ekonomske ovisnosti. Otac pravno i procesualno zastupa svoju obitelj, tj. svi poslovi koji se tiču članova obitelji su njegovi. O udaji ženske djece uglavnom odlučuje otac, brak se sklapa ugovorom između djevojčina oca i mladoženje. Pri tome mladoženja predaje ženidbeni dar, koji nekada s obzirom na veličinu bio oblik kupnje, a kasnije ima više simboličan izgled. Salijski zakon navodi (titul 44) da ženidbeni dar u slučaju prosidbe udovice iznosi 3 solida. Kada djevojka prelazi u mladoženjinu kuću (time je brak zaključen) ona donosi miraz, koji od 8. st. postaje obligatoran. Tada crkveni brak, zaključen uz crkveni ceremonijal postaje sve češći, a crkva i država nastoje da se tako zaključen brak proglasi i jedinim valjanim. Žena posve ulazi u muževu obitelj, jedino zadržava neke nasljedna prava prema očevoj obitelji i nakon udaje. U mješovitim brakovima, između robova i slobodnih, slobodni supružnik postaje rob. Tako možemo reći da Salijski zakon neposredno zabranjuje brakove između slobodnih i robova. Razvod braka je također predmet običajnog reguliranja. Vrši otpustom žene, tj. vraćanjem njenoj obitelji. Povreda djevojčine ili ženine časti strogo je kažnjavana. Nasljedno pravo je regulirano običajnim pravom plemena, te je sadržano u Salijskom zakonu (titul 44, 45, 45, 59, 60, 62). Govoreći o nasljeđivanju, Salijski zakon u prvom redu ima u vidu pokretnine. Nasljednici su djeca, potom ako njih nema majka umrlom, potom braća i sestre umrlog, zatim tetka umrlog, a ako ni nje nema onda nasljeđuju najbliži potomci iz spomenutih loza, tj. tek onda načelu reprezentacije (potomci djece, tj. unuci, potomci braće i sestara itd.). Među ovim nasljednicima nisu žena, otac, stričevi i njihovi potomci. Zemlju ne mogu naslijediti ženske osobe jer one i nemaju zemlju s obzirom na to da zemlja pripada samo muškarcima, pa zemlju nasljeđuju muškarci po očevoj liniji. Ustvari, zemlja je rođacima po očevoj liniji već pripadala, samo ju je mrli za života uživao. Ako netko želi oženiti udovicu, tada njenom muškom

3

srodniku po ženskoj liniji treba dati ženidbeni dar ili otkup, a sve to pokazuje da je i udovica na neki način dio nasljedne mase. Drugačije je sa zemljom koju je netko stekao pod uvjetom obavljanja neke službe. Budući da je stjecatelj tu zemlju dobio osobno, onda i nema nasljeđa. Tek se u 9. st. javlja vrsta nasljeđa. Naime, davalac te zemlje je mogao tu istu zemlju prenijeti na jednog od nasljednika bivšeg uživaoca (obično sin), ali to nije nasljeđe nego zaključenje istog ugovora s nekim tko je spreman primiti zemlju uz iste obveze. U ranom salijskom pravu oporučnog nasljeđivanja nije bilo. Kasnije nalazimo nešto što je slično oporuci. To je institut afatomije, nastanak ovog instituta nije jasan, ali čini se da je nastao putem kraljeve nadopune običajnog prava. Budući da ovaj institut mijenja prirodni red nasljeđivanja (zakonsko nasljeđivanje), on ima posebno ozbiljene, svečanosti i javne forme što treba naglasiti izuzetnost njegove primjene. Na narodnom sudu pred thunginom ostavitelj određuje čovjeka s kojim nije u srodstvu, i kojemu predaje imovinu i određuje osobe kojima će taj nakon smrti ostavitelja ( u roku od 12 mjeseci) u prisutnosti kralja ili pred kraljevim sudom predati. U nasljedna prava bi mogli ubrojiti i krvninu: polovina krvnine za ubojstvo pripada sinovima, a drugu polovinu dijele najbliži rođaci s očeve i majčine strane. Zanimljivo je ovo izjednačavanje srodnika s očeve i majčine strane, teko ukoliko nema srodnika, onda ta polovina pripada kralju. 4.Stvarno i obvezno pravo? Salijski zakon uređuje stvarno pravo samo onoliko koliko se tiče zaštite i donekle nasljeđa. U početku objekt privatnog vlasništva su samo pokretnine, dok je zemlja objekt zajedničkog uživanja, tj. vrsta kolektivnog vlasništva. U početku je taj kolektiv pleme ili rod, a s vremenom to sve više postaje obitelj, iako nikada pojedinačno vlasništvo nije posve dokinulo zajednicu, ne samo kao obitelj nego i kao širi krug krvnih srodnika. Salijski zakon i u redakciji iz 9 st. sadrži titul (45) o doseljenicima i titul (60) o onome tko se hoće osloboditi rodbinskih veza. Prema prvom titulu netko se može naseliti na neko zemljište, područje samo ukoliko u roku od 12 mjeseci nitko od tamošnjih stanovnika tomu ne prigovori. Ovaj rok je vrsta upoznavanja i saživljavanja s novim stanovnikom. Drugi od ovih titula sadržava formu kako se netko oslobađa od rodbinskih veza, a time kako prava (nasljeđa, krvnine, pomoći rodbine u isplati naknada i sl.) tako i obveza prema rodbini. Odreknuće od rodbinskih veza vrši se u svečanoj sudskoj formi. Kada netko svojom imovinom ne može isplatiti naknadu za djelo koje je počinio, ona su naknadu dužni isplatiti otac, braća zatim pola ostatka 3 najbliža srodnika s majčine, a drugu polovicu preuzimaju 3 rođaka s očeve strane. Na taj način rođaci preuzimaju imovinsko-deliktnu odgovornost i oni je ne mogu odbiti. Sredstva za obeštećenje bile su samo pokretnine (uglavnom stoka), jer je svatko zemlju uživao s drugim suseljanima. Privatno vlasništvo kod Franaka javilo se najprije nad veleposjedima koji su stečeni kraljevim darovanjem. Kasnije pojedinci, odnosno obitelji polažu posebno pravo (u odnosu na šire srodnike) na zemlju koju su sami (što je bilo rijetko) priveli kulturi. U 9 st. u vezi s beneficijarnim sustavom nastaje razlika između naslijeđenih zemljišta kod kojih uživanje nije vezano ni uz kakve službe i davanja i onih zemljišta koja netko drži uz uvjet obavljanja određenih službi i davanja. Kako su prava na nekretninama više oblik posjeda ili ususfructus negoli kakvo isključivo pravo, onda ni benefijcijarova ovlaštenja ne isključuju ovlaštenja njegova vazala, kako ni što ovlaštenja ovoga ne isključuju ovlaštenja slobodnih seljaka koji zemlju odrađuju. Salijski zakon uopće ne govori o oduzimanju vlasništva zemlje ili povredi samog prava vlasništva na njoj. Sadrži niz odredbi o štetama na plodovima zemlje. U Salijskom zakonu izraz koji je najbliži izrazu vlasnik je gospodar. O stvarnom pravu donekle saznajemo i iz nasljednog prava. Obvezno pravo svodi se na držati danu riječ, tj. ugovorne obveze nastaju davanjem svečane riječi; čak i izvan-ugovorne obveze (iz delikata i odgovornosti uza štetu) mogu biti pretvorene u ugovorne, tj. ne postoji oštra granica između tih vrsta odgovornosti. Svečana riječ daje se nekad uz više nekad uz manje formalnosti, ali uvijek uz određene simbolične radnje (baciti grudu zemlje, prelomiti prut itd.) i/ili pred svjedocima. U slučaju neispunjena dospjele obveze protustranka treba uz roku od 40 noći od dospijeća obveze upozoriti obvezanika i zatražiti ispunjenje obveze. Ako ovaj dragovoljno ne ispuni obvezu, tada je dužan da pored obveze plati i kaznu za neispunjenje (15 solida), a protustranka slučaj iznosi na narodni sud. Sud treba utvrditi da li je odnos među strankama dotad tekao prema Salijskom zakonu, te poziva obveznika da izvrši obvezu. Ukoliko dužnik ni nakon toga ne izvrši obvezu, iako je u roku od 3 tjedna 3 puta upozoren na izvršenje protustranka se obraća grofu dužnikove grofovije. Grof će dužniku dovesti 7 porotnika i ponuditi mu da izabere 2 koji će odrediti cijenu duga i vrijednost predmeta koji će poslužiti za isplatu. Ukoliko dužnik ne pristane, tada 2 porotnika vrše pljenidbu i procjenu te 2/3 toga predaju oštećenom, a 1/3 grofu (državi). Salijski zakon određuje da u slučaju da grof ne učini ono što je

4

gore navedeno, tj. ne provede izvršenje, odgovarat će svojim životom. Slična forma je predviđena za nevraćanje posuđene ili pozajmljene stvari. 5.Opća obilježja prava Bolje je govoriti o pravu u Franačkoj nego o franačkom pravu. Država samu sebe djelomično uobličuje, ona smatra da je ona samo djelomično pravni arbitar među građanima (država kao sudac), te je ona samo izuzetno, povremeno i privremeno izvor prava za odnose među građanima, ona je to samo ukoliko ti odnosi imaju veze s državom, a vrlo izuzetno za odnose koji ostaju privatni, tj. bez neposredne veze s državnim interesom. Pravo je uvelike, kako po postanku, tako i po primjeni, pa sankciji ostalo neovisno o državi. Za pojedinca je to ipak bilo pravo jer je (iako rijetko) imalo državnu sankciju. Za čitavog feudalizma čak sve do početka 19. st. pravo je uvelike zadržalo odvojenost od države kako s obzirom na postanak, tako na primjenu i sankciju, iako veza između države i prava na svim tim planovima nije ista. U Franačkoj je vrijedilo načelo personaliteta prava, i to etničkog personaliteta. To znači da svaka etnička skupina, pleme ima svoje pravo. Ovo društvo je još uvijek vezano za prvobitnu zajednicu, pleme. U takvom društvu pravda je običaj, a običaj je plemenska osobnost, to je nataloženo iskustvo naraštaja plemena, kolektivni duh u kome je pravni običaj samo dio tog duha i iskustva. Zato je pravo vezano uz plemensku krv, pa je ono i povlastica. Tom svijetu je prirodno da ljudi žive i shvaćaju pravdu onako kako je to njima blisko. Treba se prisjetiti i prolaznosti, kratkotrajnosti i neodređenosti države, jer država je vezana uz osobu kralja ili uz vladajuće pleme. Nasuprot toj prolaznosti je stalnost plemena i njihovog prava. Iz toga proizlazi da je u franačkoj pravni partikularizam, tj. koliko plemena toliko prava. Što se tiče starosjeditelja u galiji, za njih je i dalje važilo vulgarno rimsko pravo. To vulgarno rimsko pravo je ne samo pretrpjelo utjecaj bliskih germanskih plemenskih prava, te utjecaje franačkog državnog prava, nego se javljaju razlike i unutar tog rimskog prava. Razlike ne samo prema italskom pravu, nego i prema pokrajinama u kojima je u 6. st. uveden corpus iuris civilis (Italija, Istra). Najzad, i germanska prava će međusobno utjecati kao što će ona pretrpjeti određeni utjecaj rimskog prava. Pa ipak, s međuutjecajima i ujednačavanjem ne treba pretjerivati, usprkos svemu plemenska prava će zadržati svoju posebnost, i postavši teritorijalna, živjet će još stoljećima kao mjesni pravni običaj. 6.Formalni izvori prava? Ta razna plemenska prava nazivaju se leges barbarorum, kao suprotnost rimskom pravo koje se primjenjuje na romansko pučanstvo, a koje zovu lex romana barbarorum. Barbari koji su dugo bili uz granice rimskog carstva ili su se već krajem 4. st. naselili u granice carstva uviđaju različitost svoga prava od rimskog, te svoje običaje žele zaštititi od utjecaja rimskog prava. To je jedan od razloga što barbari žele sačuvati svoju pravnu posebnost na način da popisuju svoje običaje. Time nastaju pisani zakoni barbarskih plemena, leges barbariorum. To popisivanje zbiva su u razdoblju od 5. do 9. st. Nastaju: • Lex salica, napisan krajem 5. i početkom 6. st. • Lex ribuaria, početkom 6. st. • Lex Almanorum, početkom 7. st. • Lex Baiuvariorum, Lex Wisigothorum (napisan oko 475. god.) • Lex Burgundionium, krajem 5. st. • Edictus Langobardorum, 643. god. Za Karla Velikog nastali su : • Lex Frisionum, Lex saxonum (802. god.), lex Chamavorum (802.), te Lex Angliorum et werniorum Pored ovih popisanih prava bilo je niz plemena koja svoja prava nosu popisala. Bilo je više različitih popisa rimskog prava, jer ono nje svugdje isto, najpoznatiji su: • Lex Romana Burgundionum (napisan početkom 6. st.) • Lex Romana Wisigithirum (napisan, čini se 506. god.) Drugi izvor prava su državni propisi, njih ne zovu lex nego auctoritas, decretum, edictum, a za Karlovića se ustaljuje naziv capitula, capitularia. Dok lex primjenjuju narodni sudovi, capitula su uređivala odnose koji su u nadležnosti države, pa te odredbe uglavnom primjenjuju kraljevi činovnici. Lex je jače i trajnije pravno vrelo. Kapitula ne mogu biti u suprotnosti ni s pravima pokorenih naroda, a važe samo za života onog kralja koji ih je izdao. Područje zakona i

5

kapitularija uvelike je odvojeno. Zakoni su dio nedržavne i prijedržavne prakse, a kapitularije uređuju uglavnom novonastale odnose koji su vezani uz državu. Jedno od bitnih mjerila za sistematizaciju kapitularija je njihov odnos prema zakonima (plemenskom pravu). Prema tom mjerilu kapitulacije dijelimo na: 1.Capitularia legibus addenda 2.Capitularia per se scribenda Prvi su zakonima dodani, a drugi su samostalni, tj. nemaju sadržajne veze sa zakonima. Bilo je vrlo malo kapitularija donesenih za cijelu državu i onih za pojedine dijelove. Budući da narod sudi i pozna svoje pravo, vladar ne može sam donositi capitularia legibus addenda, nego samo tako da ih predloži skupštini određenog plemena koja svojim prihvaćanjem potvrđuje da je kapitularija u skladu s plemenskim pravom, te on ulazi u njihovu praksu i postaje dio plemenskog prava. Capitularia per se scribenda su bez sadržajne veze sa plemenskim pravom, dakle i ne vrijeđaju ga, pa njih kralj donosi sam. Ovi kapitulariji uglavnom uređuju državnu upravu i njih primjenjuju državni organi. Što se tiče sadržaja kapitularija najčešće ih dijelimo na: 1.Capitularia mundana (svjetovni) 2.Capitularia ecclesiastica (crkveni) 3.Capitularia missorum 4.Capitularia mixta Kapitularije franačkih kraljeva zajedno s pravom franačkih plemena smatramo franačkim pravom u užem smislu riječi. Sve zbirke plemenskih prava uglavnom sadržavaju odredbe kaznene i postupovne naravi, dok je vrlo malo odredaba privatno-pravne naravi. Sve isprave dijelimo na javne i privatne. Javne isprave su jedino kraljevske isprave, a one mogu biti: • diplomata – najsvečanija isprava kojom se uspostavlja neki pravni odnos • placita – zapisnik o toku i zaključku rasprave pred kraljevim sudom • indiculi – isprave ostalih državnih, upravnih i sudskih organa Sve javne isprave imaju neospornu dokaznu snagu, tj. ne mogu biti predmet osporavanja, niti trebaju svjedoke za istinitost svog sadržaja. Privatne isprave mogu biti predmet osporavanja, a svjedoci (u njima navedeni) trebaju poslužiti kao dokaz sadržaja isprave. Privatne isprave su različite: • cartae ili epistulae – izdavana je uz formalitete i ona je bitni konstitutivni dio pravnog posla, tj. tim aktom pravni posao postaje perfektan. U toj ispravi su navedeni izdavač, svjedoci i njen pisar. • Notitiae – samo zabilješke o već postojećem pravnom poslu i mogu poslužiti kao dokaz; ove isprave su izdavane bez posebnih formalnosti. Danas su vrlo važna vrela za pravnu povijest urbaria, tj. popisi vlastelinskih zemljišta i njihovih uživalaca. Urabarije crkvenih vlastelinstava su najurednije vođena. Javne i privatne isprave su često izdavane na osnovi formulara koje su sastavljali pojedinci na temelju već izdavanih isprava iz kojih bi izbacivali individualne i konkretne podatke, tako da je pomoću formulara isti akt mogla sačiniti svaka pismena osoba. Među sačuvanim zbirkama formulara najpoznatije su Formulae Marculfi. Ova zbirka nosi ime sastavljača koji ju izgleda sačinio već potkraj 7. st. a sadržava oko 40 formula za javne isprave i 52 formule za privatne isprave. 7.Crkva Franačke? Sudbina Crkve u Galiji ista je kao i sudbina stanovništva; sredinom 5. st. crkvena organizacija posve je propala zbog provala franaka i Alamana. Na području Austrazije samo su neke biskupije uspostavljene tokom 6. st. dok ih je većina uspostavljena u 7. st. Prava se kristijanizacija Franaka odvija tokom 8. st. kada se taj proces širi i na područja preko Rajne gdje nadbiskup Austrazije sveti Bonifacije postaje apostol germanskim plemenima. Predfranački metropolitanski sustav crkvene organizacije koliko se održao i u južnoj Galiji tokom 7. st. se i tamo raspada i zamijenjen je dijecezanskim sustavom, što govori o slaboj širini i hijerarhiji unutar crkvene organizacije. Tek Karlo veliki obnavlja metropolitanski sustav. Dok su merovinški kraljevi ostavljali određenu samostalnost crkvi, Karlovići je imovinski podvrgavaju (Karlo Martel), a potom (Pipin Mali i Karlman) je žele učvrstiti, ojačati, ali i podvrgnuti svojoj vlasti i to na način što kraljeve odredbe uređuju i crkvena pitanja. To dolazi do izražaja i u načinu izbora biskupa. Za Merovinga biskupe

6

biraju vjernici i kler, a kralj potvrđuje izbor; Karlo Martel sam imenuje biskupe, čak i bez obaziranja na kanonsko pravom, a Pipin Mali i Karlo ponajčešće biskupe imenuju sasvim samostalno. Tek Ljudevit pobožni se načelo odriče samostalnog imenovanja biskupa. Kraljevi su biskupe imenovali pukom dodjelom biskupskog štapa. Kako su svećenici oslobođeni vojne obveze, slobodan je čovjek za ulazak u svećenički stalež trebao kraljevo, tj. grofovo odobrenje, a neslobodan gospodarevo. Tako je i taj utjecaj pri imenovanju biskupa crkvenu organizaciju činio vrlo ovisnom o državi. Crkvene provincije nisu imale nikakvu vezu s državnim jedinicama. Crkvene sinode, kao najvišu crkvenu vlast u provinciji sazivali su kraljevi, te se održavaju redovito kad i državni sabori. Zaključci crkvenih sabora su obvezni za narod tek kada ih potvrdi kralj. Po kanonskom pravu katedralna crkva je vlasnik crkvene imovine u biskupiji. Ta apstraktna pravna osoba i cjelovitost njezine imovine bila je strana barbarskoj konkretnosti, za koju je svaka crkva samostalna imovina i pripada samo onome na čijoj je zemlji, te on tom crkvom i njezinim službama raspolaže kao i sa ostalom svojom imovinom. Tako crkve i službe u njima postaju predmet privatnog disponiranja što dovodi do privatizacije, germanizacije i decentralizacije crkve. Tek Karlo veliki početkom 9. st. nastoji da biskupi steknu utjecaj na imenovanje osoblja u svojoj biskupiji, dakako da je to bio tek pokušaj. Sa širenjem beneficijarnog sustava pojedinci dodjeljuju crkve i njihove službe kao beneficij, a to crkva prihvaća, jer tako crkvene službe stječu samostalnost i imovinsku sigurnost. Potkraj 9. st. crkvene su službe vrsta beneficija, oblik feuda, iako crkva uzalud naglašava da su to beneficiji bez komendacije (vazaliteta). Crkve i samostani na kraljevim domenama su kraljevi, a kasnije se razvija shvaćanje da su kraljeve sve stolne crkve i samostani; ti će postati i osnova kraljeva prava da dodjeljuje ove kao beneficij. Duhovnoideološka snaga i utjecaj crkve raste s prodiranjem kršćanstva u narodnu svijest, te s raslojavanjem i odalačenjem vojnog sloja od naroda, tj. njegovim uzdizanjem kao posebnog staleža. Crkva u tom odnosu odaje privid da je na strani potlačene klase. Najjači i najraniji utjecaj crkva ima u južnoj Galiji jer je tamo ona prisutna već u predfranačko doba. Tokom 7. i 8. st. ta posebnost crkvenog ideološkog utjecaja u južnim pokrajinama slabi i zato (pored arapskog osvajanja) što sjever postepeno gubi plemensku koheziju, a jug je uvelike poprimio utjecaj sjevera (tokom 8. st.) preko sjevernih beneficijara koji su dobili i crkvene zemlje u tim krajevima. 8.Sudska organizacija u Franačkoj? Najniža organizaciona jedinica je centena (u germanskim krajevima) ili vicaria (u romanskim krajevima), u grofoviji ih ima od 3 do 8. U germanskim krajevima centene su rodovske jedinice (sela), a vicariae su uvelike teritorijalne jedinice. I jedna i druga su uglavnom oblik sudskih jedinica i oblik narodnog sudovanja,. To su područja istog pravnog običaja (plemenskog ili teritorijalnog), koga narod zna i prema kome sudi. Glavni organ je skup svih slobodnih muškaraca toga područja, a oni su i vojnici, thing, mallus. Mjesto i vrijeme sastajanja je običajno (6 do 9 puta godišnje) iako postoje i izvanredna sastajanja tog skupa. Skupština ima svog predsjedatelja, centenara, tj. vicara, a nazivaju ga i thunginus. Čini se da je sve njih birao narod. Skupština pri savkom suzđenju bira od prisutnih 7 koji poznaju običaje i koji imaju ugled čestitih ljudi, te koji će biti nepristrani u sporovima koji su predmet odlučivanja. Ovih 7 rachinburga su kao vrsta živog kodeksa koji trebaju narod uputiti u običaje , da predlože presudu koju će skupština donijeti, a proglasit će ju predsjedatelj skupa, thuningus. I ovdje nije bilo ujednačenosti. Gdje je prisutnija plemenska organizacija (Alamani, Bavarci, Saksonci, Firiz itd.) ona zadržava svoje plemenske posebnosti do 9. st. Slabljenjem plemenske veze sudska organizacija poprima sve više prostornoobičajna, ali i državno-upravna obilježja. Jer pretpostavka narodnog sudovanja je sudjelovanje naroda u njemu. S raslojavanjem se stvaraju i običaji koji sankcioniraju tu različitost, te ta razlika dovodi do svijesti o moći uglednih i nekorisnosti narodnog udjela. Skup nema mogućnosti, osim moralne, da provede svoju odluku prema moćnicima, te se skup obraća grofu za izvršenje presude, a ovaj da bi otklonio prigovor moćnih počinje sam prisustvovati thingu, odnosno slati svog zamjenika. Grof sam počinje imenovati thuningusa, pa i rachinburge kao doživotne prisjednike i to ne za jednu centenu nego za sve centene svoje grofovije. U tome je početak stalne porote koju imenuje državni službenik između čestitih građana. Istovremeno, grofovska služba postajući (9. st.) nasljedna postaje i privatna. Ali kako grof nije nadležan za kraljeve vazale u grofoviji, to kraljevi vazali počinju obavljati iste poslove sudstva za stanovnike svog feuda. Tako u 9. st. započinje feudalizacija sudstva. Već pod kraj 9. st. nazire se buduća stvarnost, narod eventualno sudjeluje kao slušateljstvo, a predsjedatelja suda imenuje grof (država). Usporedo s tim tekla je i izmjena nadležnosti: do Karla velikog thing sudi sam sve predmete, međutim Karlo veliki ga svojim kapitularijem ograničava

7

kada sudi causae maiores (sporovi za koje može biti izrečena kazna smrti, ropstvo ili oduzimanje zemlje), jer pri suđenju o tim predmetima, na thingu mora biti grof ili njegov zamjenika. Sudstvo je jednostepeno, tj. presuda svakog suda je konačna, a kraljev sud je samo izvanredno sudište osim za predmete koji se tiču kralja i osoba pod njegovom zaštitom. Tako se kraljev suda za narod javlja kao posve nedostupno sudište. Razlog je taj što svaki sud sudi po narodnom pravu, pa i kraljev po plemenskom pravu kraljeva (za Merovinga po Salijskom, za Karlovića po ribuarskom). Ipak kraljevski sud sve više uzima u obzir pravednost što će biti osnova za kasniji postanak kraljeva prava da nekog izuzme od primjene općih pravnih pravila. Kraljevskom sudu predsjeda kralj ili njegov opunomoćenik (majordom ili comes palatii), 7 prisjednika (obično dvorjanici), a prisutni narod su osobe iz kraljeve okoline. Katkad je kraljev sud čitava narodna skupština. Sudovi vlastele, odnosno kraljevih vaza s imunitetom. Kako je vazal vrsta domaćina, on kao germanski domaćin trećima odgovara za postupke svojih ukućana i nastupa kao njihov zastupnik, tj. nad njima vrši pravdu. Ova odgovornost nije odmah bila jednaka za sve ljude na vazalovu posjedu (robove, kolone, slobodne), ali se već za Karlovića vlastelinska zaštita (sudbenost) proteže na sve slobodne ljude ukoliko se radi o odnosima koji su u okviru vazalova posjeda. Imuniteta, tj. izuzeća od grofove lokalne državne vlasti nisu odmah imali svi vazali, odnosno beneficijari, nego je kralj određivao vrstu i stupanj imuniteta. Vlastelinstva imaju ove imunitete: 1.ne daju nikakve daće u korist države, samo njihovi stanovnici imaju vojnu obvezu da daju straže, te radnu obvezu popravka putova i mostova 2.kraljevski službenik ne može uredovati na vlastelinstvu, tj. ne može ući u vlastelinstvo, niti utjerivati javne daće, niti nad stanovnicima imunitetnog dobra vršiti prisilu, sve to na vlastelinstvo obavlja sam vlastelin, odnosno eventualno sam kralj i njegov posebni izaslanik 3.vlastelin ima sudbenost na svom vlastelinstvu, njemu pripada ona sudbenost koja i centeni i ukoliko se radi o njegovim podanicima. Sporove koji prelaze okvir vlastelinstva sud grofovski sud, ali pri tom vlastelin nastupa kao zastupnik ljudi svog vlastelinstva, bez obzira jesu li to slobodni ili neslobodni ljudi. Vrsta imunitetnih sudova su i crkveni sudovi. Crkveni sudovi polako običajnim putem ulaze u praksu i to jednostavno zato što crkveno pravo nije običajno pravo koje narod i njegov sud zna. Za crkvene predmete nadležni su crkveni sudovi kao za klerike tako i za laike. U svjetovnim stvarima i za klerike vrijedi sudbenost svjetovnih sudova, tj. sude im sudove centene, a kraljevski sud sudi samo biskupima kaso kraljevim vazalima. Već u 6. st. je crkva počela zahtijevati sudbenost nad klericima i u svjetovnim stvarima. Tek edikt Klotara II. od 614. god. donekle je udovoljio tom zahtjevu; u slučajevima teškog delikta opće sudbenosti kojeg je počinio klerik ili đakon nižeg stupnja, prvo će biskupski sud provesti disciplinski postupak, a tek će potom suditi sud centene. Za Karloivića causae maiores klerika sude biskupi, ali i oni tada sude po svjetovnom pravu, causae maiores i u pogledu klerika sudi grofovski sud. Tako su biskupski sudovi počeli primjenjivati svjetovno pravo za klerike, istovremeno se širi vlastelinska sudbenost biskupa nad laicima. Tako biskupski sudovi stječu svjetovnu sudbenost nad klericima i laicima biskupskog vlastelinstva in causis minoribus. U pogledu crkvene imovine vrijedilo je franačko, a ne rimsko-kanonsko pravo: crkve i sva crkvena imovina je vlasništvo privatne osobe na čijoj su zemlji i ta osoba tom imovinom raspolaže kao i sa ostalom svojom imovinom. Ti vlasnici imenuju i crkveno osoblje i to najčešće posve zaboravljajući odredbe kanonskog prava u pogledu sposobnosti imenovanog za te službe. Načelo je priznato pravilo da biskupe bira narod i kler, iako je najčešće kralj imenovao biskupe. I u ovom pogledu velika je razlika između germanskih i romanskih krajeva. U romanskim krajevima je predfranačko kršćanstvo biskupe učinilo vrstom narodnih predstavnika. S beneficijarnim sustavom i crkvene službe su od 9. st. oblik beneficija, a to crkva i podržava, te se i sama počinje organizirati na beneficijarnom načelu: biskup dodjeljuje crkve i službe nižem svećenstvu kao beneficij. Bio je to način decentralizacije crkvene organizacije i njene imovine. 9.Vojska i razvoj feudalizma? U Franačkoj su svi slobodni ljudi vojni obveznici. Podići vojsku mogao je kralj, plemenski vojskovođa, markgrof i grof. Svi slobodni ljudi su bili dužni da se sami naoružaju i kao pješaci odazovu pozivu. Neodaziv ili bijeg s vojne je bio povreda po kraljevom banusu. Ta opća vojna obveza osiguravala je Franačkoj uglavnom pješačku vojsku. Od 807. pozivi za vojsku počinju uzimati u obzir i imovinsko stanje podanika. Kako je vojna oprema postajala složenija, nisu je mogli pribaviti svi. tako je kralj odredio da ju moraju nabaviti samo oni koji imaju određenu imovinu

8

(zemlju od 3 mansa, oko 40 rali). Oni koji nemaju taj minimum, udružuju se u grupe, tako da cijela grupa ima taj imovinski minimum, te svi iz grupe daju prilog, a jedan od njih se naoružava i neposredno obavlja vonju službu. Ostali udruženi uzdržavaju njegovu obitelj. To je bio jedan od načina na koji franačka vojna obveza od pješačke postaje konjanička, te od početka 9. st. Franačka pretežito ima konjaničku vojsku. Vojvode, markgrofovi i grofovi su zapovjednici vojske sa svog područja, osim za kraljeve vazale. Kraljevi vazali sa svojim podvazalima čine posebne vojne odrede i služe neposredno pod kraljevim zapovjedništvom. Samo kraljevi vazali koji imaju manji broj podvazala ili ih uopće nemaju, počinju služiti pod grofovim zapovjedništvom. Veliki kraljevi vazali imaju vlastite jedinice, to je vojno-organizacijska posebnost vazala, dakle začetak privatnih vojska krupnih vazala. Svojim krupnim vazalima kralj upućuje poziv za rat, a sitne vazale saziva grof. Do 8. st. franačka vojska je jedinstvena i državna vojska, a od tada ona postaje feudalna, tj. poluprivatna (i privatna) i nejedinstvena. U ovom povijesnom postanku feudalizma, kao spoju vazaliteta i beneficija, najprije je postao vazalitet, a potom se u 8. st. s njim povezuje beneficij. Ta veza nije opća i potpuna sve do 9. st. Tek tada njihova veza postaje potpuna, te od 10. st. nema više vazaliteta bez beneficija i obrnuto. Time je rođen čisti klasični zapadnoeuropski feudalizam. Vazalitet vjerojatno postoji u Galiji još od keltskih vremena kao privatno-pravni institut koji slični rimskom patrociniju. Taj institut je bio u tome da se određena osoba činom komendacije dragovoljno stavlja pod zaštitu druge osobe; osobe pod zaštitom postaju clientes, a franačka vrela iz 6. i 7. st. nazivaju ih suscepti ili gasendi. Vazali su dužni na one službe na koje su se obvezali u času uspostavljanja odnosa, tj. u času komendacije, a te službe su mogle biti različite naravi: ratarske, obrtničke, kućanske, pa i vojne. Vjerojatno je to bio način pretvaranja mnogih slobodnih u zavisne ljude i stvaranje privatnih vojska krupnih veleposjednika. U Franačkoj se sa slabljenjem plemenske spone i istovremeno sa slabljenjem države zbog sukoba među kraljevima, te njih i plemenske aristokracije, moćnici nastoje oko sebe okupiti svoje ljude, tj. slabi se svrstavaju pod okrilje moćnika. Tako se stvaraju grupe za podršku moćnih pojedinaca, a vazalitet postaje oblik jasnog izražavanja tog opredjeljenja. Budući da je taj odnos najviše uspostavljen radi vojničke službe, kasnije će pojam vazaliteta ponajviše značiti vojničku službu. Franački vladar su imali svoj trustis, tj. kraljevsku pratnju koja je iz najstarijih vremena i koja je oblik plemenske, kasnije državnopravne institucije. Kraljevi sa pojedinim osobama zasnivaju vazalni odnos radi različitih službi, ali svakako da je vojna najčešća. Tokom 7. st. vazali koji su se obvezali na konjaničku vojnu službu izjednačuju se sa antrustionima, odnosno antrustioni se počinju institutom vazaliteta vezati uz kralja. Tako vazalitet, odnosno kmendacija postaje oblik regrutiranja kraljeve konjaničke pratnje. Komendacija je svečani čin kojim se određena osoba pružanjem ruka i prisegom vjernosti obvezuje na određenu službu, od 8. st. uglavnom konjaničku, drugoj osobi, a ovaj prima njegove sklopljene ruke i njegova obećanja, te se sa svoje strane obvezuje da će mu pružati zaštitu i dati konjaničku opremu. Bio je to dvostrani ugovorni odnos privatno-pravne naravi. Beneficij je oblik dara. Tim darovanjem obdarenik je mogao steći trajno ili otuđivo vlasništvo, ali redovitije je bilo da je darovanje bilo ograničeno kako u pogledu nasljeđa tako i otuđenja inter vivos. U 8. st. mnogi kraljevi vazali i antustrioni više nisu živjeli na dvoru nego na svojim beneficijima. U to vrijeme ta dva instituta još nisu povezana, jer mnogi beneficijari nisu bili vezani vazalitetom s darovaocem, kao što i mnogi vazali nisu dobivali beneficij. Čak kada bi vazal i dobio beneficij, to dvoje nije bilo vezano, tj. gubitak beneficija nije povlačio prekid vazaliteta i obrnuto. Usprkos toj institucionalnoj odvojenosti često je vazalitet bio razlog davanja beneficija. Bitkom kod Poitiersa 732. god. majordom Karlo Martel je spoznao svu važnost konjice, slabost pješadije koja je bila većina franačke vojske. Crkveni posjedi nisu davali vojsku i zato tada majordom određene crkvene zemlje, odnosno njihove obrađivače, obvezuje da prihode koje su do tada davali crkvi daju osobi koju je kralj obdario tom zemljom. Kralj je to dao kao beneficij pod uvjetom da se obdarenik vazalskom komendacijom obveže da dokle uživa benefecij obavlja i konjaničku službu. Crkva je time izgubila većinu svojih posjeda. Karlo Martel nije mogao oduzeti zemlju drugim veleposjednicima vojnicima, nego je ovom odlukom i ratnike pridobio protiv bogate i sve bogatije crkve. Tako su uglavnom crkveni posjedi postali osnova novog vojno-konjaničkog sloja za koji je beneficij imovinsko jamstvo i uvjet vazalitetu. 10-ak godina kasnije, za majordoma Pipina malog i Karlmana, započeli su pregovori s crkvom, a na saborima 751. god. (za Pipina) konačno je i riješeno. Crkvi je vraćen manji dio zemlje, dok je većinu država zadržala (odnosno njeni beneficijari) kao prekarij. To je značilo da država ne osporava crkveno pravo, ali privremeno država plodove s te zemlje koristi u druge svrhe, tj. zemlju je kasnije trebalo vratiti crkvi. Kako bi

9

crkva bila obeštećna Pipin je odredio da obrađivači svih zemljišta crkvi moraju dati 1/10 prihoda, a za ona zemljišta koja su prije bila crkvena, obveza je iznosila 2/10. Kasnije su kraljevi i druge zemlje davali kao beneficij. I sami beneficijari daju dijelove svog beneficija, te stvaraju niže vazale, podvazale. Tako se stvara razlika između krunskih vazala i podvazala. Beneficij je načelno dat doživotno ali je u pravilu novi kralj obnavljao beneficije, kao što i sve češće u slučaju smrti beneficijara njegovi sinovi dobivaju očev beneficij. U 9. st. nestaje vazaliteta bez beneficija, iako je obrnutih slučajeva bilo, te uz komendaciju dolazi investitura kao čin dodjele beneficija. Već Karlo veliki određuje da svaki Franak izabere nekog od moćnijih za svog gospodara i da mu bude vazal. Time je htio da nitko ne ostane bez neposredne ili posredne veze s državom. Ali Karlo je ipak zahtijevao da svi slobodni ljudi, bili oni i podvazali, kralju prisegnu vjernost, tj. da svi, pa i podvazali budu odgovorni kralju. To je isto tražio i Ludvig pobožni. Međutim, na državnom saboru u Merzenu 847. god. kojeg su sazvali sinovi Ludviga pobožnog određeno je da svaki slobodni franak može izabrati za gospodara kralja ili bilo kog drugog čovjeka, i da su kraljevi vazali dužni odazvati se vojnom pozivu samo u slučaju rata protiv tuđinaca. Time su se kraljevi vazali stavili između kralja i podvazala: slobodan čovjek počinje postajati zavisan od svog gospodara. Car Karlo ćelavi da bi u sukobu i ratu sa nećacima zbog njemačkih zemalja pridobio feudalce, na saboru u Quierzyu 877. god. proglasio je kapitularij po kojem su zemlje vazala te državne službe i časti nasljedni, tj. da ih nakon smrti uživatelja njegovi sinovi, nasljednici, nasljeđuju. Time je jedan razvoj, koji je već uvelike vidljiv u zbilji i ranije dobio i carevo priznanje. Svi konstitutivni elementi europskog feudalizma su uobličeni. U cijelom srednjem vijeku narod je ponekad pozivan u vojsku, ali redoviti oblik ratovanja bili su vitezovi-feudalci. Feudalna vojska kao profesionalna konjica donijela je i novine u vojnoj taktici, strategiji, pa i u vojnoj tehnici. Od franačkih vremena do 14./15. st. to će ostati nepromijenjeno, tj. do promjene će doći sa strijelcima-pješacima u 14. st. i s počecima vatrenog oružja u 15. st. 10.Franačka patrijarhalna kraljevina? 5.-8. st. U Galiji dolazi do sukoba među vođama germanskih plemena i iz tog sukoba se uzdiže Klodvig iz roda Merovinga. On se uspijeva nametnuti svim Francima kao vođa, kralj. Klodvig pobijeđuje rimske čete kod Soissonsa 486. god. i tu godinu povijest uzima kao početak franačke države. Svi Germani, osim Franaka koji su stvorili države primili su kršćanstvo potkraj 4. i početkom 5. st. Kako su Franci živjeli na sjeverozapadnim granicama Carstva, oni su potkraj 5. st. ostali mnogobošci, pogani. I Klodvig je bio pogan, ali on je shvatio značenje borbe koju je službena crkva vodila protiv arijevske hereze, a da bi pokazao svoju vezu sa rimskom državom, i s time pridobio postojeće ostatke crkve u galiji, a time i njenu podršku protiv ostalih germanskih kralja, arijevaca, on 498. god. zajedno sa oko 3 000 svojih vojnika u Reimsu od biskupa Remigija prima kršćanstvo. Klodvig je već prije toga postigao niz ratnih uspjeha protiv Alamana i zapadnih Gota. Ti ratni uspjesi i proširenje vlasti, a ne primanje kršćanstva, bila je osnova njegove moći. Klodovig stoluje u Parizu. Njegovo kršćanstvo tek je otpočelo vezu s Franačkom državom, a samo preuzimanje kršćanstva prije je formalni čin nego duhovna zbilja. Franačka vojnoplemenska tradicija pokazala je svu snagu u času Klodovigove smrti. Kraljevstvo franaka je ostalo, ali su 4 Kodovigova sina podijelili državni prostor na upravna područja. Država je i dalje jedna, nju čine vladajući franci, a kralj je jedino vojskovođa. On ima svoje kraljevske domene, koje njemu pripadaju kao ratni plijen. Kao što i svakog franka nasljeđuju sinovi, tako i kralja. Kraljevske domene pripadaju sinovima umrlog kralja. Klodovigovi sinovi zajednički ratuju desetak godina, proširuju Franačku, a potom započinju rat protiv Burgundije. U ratu gine jedan od njih, a ostala braća ubijaju njegove potomke i međusobno dijele njegov dio. Na kraju je ratna sreća ostavila na životu samo jednog sina Klotara koji kratko vlada cijelom franačkom. Za to vrijeme je Franačka pripojila germanska plemena istočno od Rajne (Alamani, Tirinižani, Bavarci). Klotarova smrt je Franačku opet podijelila na njegova 4 sina. Smrt jednog od njih je povod 20-godišnjem ratu među braćom, među plemenima i među njihovom aristokracijom. Ti ratovi su potkraj 6. st. ojačali aristokraciju, a nju su kraljevski sinovi morali pridobivati ustupcima, te je to konačno dovelo do podjele Franačke na 3 brata, tj. 3 dijela: • Austrazija – sjeveroistočno od Pariza i njemačke zemlje, sjedište Metz • Neustrija – zapadno i sjeverno od Pariza, sjedište Pariz • Burgundija – južno od Pariza, sjedište Orleans Ratovi su nastavljeni i sljedećih 30 godina: Franačka plemenska aristokracija, koja je postala zemljišna aristokracija, svoje međusobne sukobe prelama preko kraljeva, braće Merovinške loze.

10

To vojno i crkveno zemljišno plemstvo, kao ujedinjeni austrazijsko i burgundsko plemstvo, pod vodstvom dva austrazijska moćnika (Arnulf, biskup Metza i Pipin stariji Landenski, nadstojnik austrazijskog dvora), na državnom saboru u Parizu priznaju neustrazijskog kralja Kolotara II. kraljem cijele države, uz ustupke koje on potvrđuju 614. god. tzv. Vječnom konstitucijom ili edictum clotarii. To je bila puna potvrda moći aristokracije, time se kralj obvezuje da će upravitelja neke upravne jedinice imenovati plemića iz odnosne grofovije, da će grof biti nadležan za sve poslove od interesa za kralja na području grofovije itd. Time je aristokracija preuzela vlast, a njen predvodnik kao majordom je postao stvarna vlast. Dagobert I. kao jedini sin nasljeđuje Kolotara II. i misli da je svojim vojnim uspjesima stekao dovoljno moći da bezobzirnim mjerama skrši aristokraciju i preuzme vlast. Austrazijsko plemstvo ujedinjeno sponom Arnulfa i Pipina starijeg prisiljava Dagoberta na ustupke. . plemstvo uviđa da se diže nova moć, potomci Pipina starijeg i plemstvo 20-ak godina ratuje protiv njih. Oko 680. Pipinov unuk, Pipin II. postaje majordomom cijele Austrazije , a potom pobjedom na bojnom polju majordom cijele Franačke; Pipin II. postaje zbiljska vlast, a kralj samo čast. 714. god. nakon smrti Pipina II. dolazi do sukoba oko nasljeđa. Dvorska struja podržava Pipinova maloljetna unuka, dok ribuarsko plemstvo podržava Pipinova vanbračnog sina Karla. Karlo oružjem osvaja vlast i postaje jedini majordom. Karlo Martel postaje majordom jedne znatno romanizirane, kristijanizirane, ali i u tom pogledu dosta neujednačene države. Karlo je vojskom najprije zadobio vlast u Austraziji, zatim u Neustriji i Burgundiji, i najzad upao u Akvitaniju. Pokorio je Frize, Alamane i Sase. U isto vrijeme Arapi, nakon osvajanja Španjolske, prelaze Pirineje i počinju osvajati franačku Akvitanbiju. Usprkos otporu, Arapi 732. drže skoro cijelu Akvitaniju. Karlo Martel je uspješno potiskivao Arape, ali je neprestano morao držati u pokornosti pojedina plemena. Osnova njegova vojnog uspjeha počiva na stvaranju konjice uspostavljene na vazalno-beneficijarnom odnosu. Prije svoje smrti, Franačku je podijelio na dva majordomata dvojici svojih sinova, Karlmanu i Pipinu malom. Karlman se 747. povukao u samostan i tako Pipin postaje majordom za cijelu franačku te vlada u službi Merovinškog kralja. U tom ratničkom svijetu degeneracija počinje gubitkom ratničkih svojstava i zati na narodnom saboru (plemstva) u Soissonsu 751. plemstvo Pipina proglašava za kralja. 11.Uzdizanje vojnog staleža u Franačkoj kraljevini? 8.-10. st. Ovo je razdoblje kada Franačka država i rimska crkva ujedinjuju čitavu zapadnu Europu. Papa 754. kruni Pipina i daje mu naslov patricius romanorum. U isto vrijeme Pipin daje papi tzv. Pipinovu darovnicu i radi njezina ostvarenja odlazi u Italiju, od Langobarda oduzima Ravenski egzarhat i predaje ga papi na upravu. Tako je uspostavljena crkvena država, a papa je postao njen poglavar. Tom prilikom papa se nagodio s Pipinom u pogledu crkvenih posjeda koje je Pipinov otac Karlo Martel oduzeo crkvi i dao ih svojim vojnicima kao beneficije. Pipinu je bilo jasno da njegova vojna snaga više ne počiva na plemenskoj sponi franaka nego na interesu onih koji su dobili beneficije. Zato Pipin obvezuje neposredne proizvođače na tom zemljištu da oni uz ono što daju beneficijaru, daju još 2/10 crkvi kao bivšem vlasniku. Istodobno je naređeno svim zemljoposjednicima da 1/10 od prinosa i oni daju crkvi. To će se običajem proširiti na sve kršćanske zemlje i postat će oblik crkvenog poreza. Uz potvrdu sabora velikaša Pipin je svoju državu razdijelio na 2 svojih sinova, Karla i Karlmana. Braća su odmah bili neprijatelji, a Langobardski kralj je Karlmanov saveznik. U ratu među braćom Karlman je poginuo, njegova udovica bježi langobardima, a oni papu pokušavaju prisiliti da Karlmanove potomke proglasi kraljevima. Papa se odupire, a Karlo upada u Italiju, Langobarde ne samo da pokorava, nego i uzima njihovu krunu i 774. se proglašava za Rex Francorum et Langobardorum atque Patricius Romanorum. Svi dijelovi Franačke priznaju Karla za kralja, a on je prvi franački kralj koji svojoj tituli dodaje po milosti božjoj. Na Božić 800. god. papa u Rimu kruni Karla za cara Rimljana. Karlo je još za života državu podijelio među svoja 3 sina, ali pošto ga je nadživio samo sin Ludvig Franačka je nakon Karla ostala ujedinjena. Ludvig Pobožni je svoju vlast dokazivao ne ratničkim sposobnostima, nego uzastopnim krunjenjima. Kruna je postala dar papske milosti, a ne snage oružja, a umjesto ratnicima okružio se svećenicima. 3 dogine nakon stupanja na prijestolje pokazuje da donekle napušta germansku tradiciju podjele države, najstarijeg sina Lotara određuje za cara, a ostale sinove ovome podložnim kraljevima. Bivše crkvene zemlje koje su bile beneficij želi oduzeti beneficijarima i vratiti crkvi. Sve to protiv njega diže vojsku na čelu s njegovim vlastitim sinovima koji smatraju da otac ne može davati nejednako nasljeđe. Dva puta je svrgavan s vlasti i morao se pokoriti sinovima. Kada su sinovi skršili oca, onda su braća u međusobnoj borbi. Nakon očeve smrti carstvo je opet izvor sukoba, tj. njegovo jedinstvo i istovremena

11

germanska podjela. Konačno, nakon 13 godina neprestanih sukoba u kojima Ludovigovi sinovi povlasticama pridobivaju plemstvo, 3 brata se mirom u Verdunu 843. sporazumijevaju da Franačku podjele na 3 podjednaka dijela: • zemlje istočno od Rajne, naseljene Germanima pripadaju Ludvigu • zapadne francuske zemlje Karlu ćelavom • između njih, uski pojas od Sjevernog mora do Rima Lotaru, koji je i dobio naziv car Povijesna znanost taj događaj uzima kao kraj Franačke kao jedne države, iako do potkraj 9. st. postoje carevi za cijelu franačku. I nakon ovog mira Franačka je bila ujedinjena pod vlašću cara, ali to nije bilo vojno jedinstvo. Feudalizam je ušao u svoj pravi postanak, svaki vojni uživalac beneficija smatrao je da je za vladara vezan ugovornim obvezama, odnosno da vladar ima isto toliko obveza. Zapadni dio (Francuska) oduvijek je pod jačim utjecajem rimskih ideja, i već je u 11. st. izbor počeo sve više ograničavati na članove vladarske kuće, tj. prvorođeni je uvelike predodređen za izbor. Već u 8. st. Europu je počeo ozbiljnije zapljuskivati novi germanski val, Normani. Među Germanima u okviru Franačke, sjeverno-germansko pleme Sasa i u okviru feudalne organizacije zadržava nešto od plemenske kohezije, i to postaje osnova vojne moći saske vojvodine koja se sa Otonom I. 962. god. diže do carstava. Tako saska dinastija obnavlja Karlovo carstvo, ali to je sada Rimsko carstvo njemačke narodnosti. Franačka je kao carstvo, i bar po imenu jedinstvena država prestala postojati sa zadnjim Karlovićima potkraj 9. st. 12.Društveni i gospodarski razvoj Franačke? Gospodarski, društveni, pravni, politički i vjerski život Franačke države možemo podijeliti na dva razdoblja nejednakog trajanja, koja se uglavnom podudaraju sa vladarskom kućom Merovinga i Karlovića. Razlike postoje ponajviše na planu političke, pravne, vjerske i iz njih izvedene gospodarsko organizacijske nadgradnje, dok na planu neposredne proizvodnje i osnovnih proizvodnih oblika nema neke velike razlike. Za čitavo vrijeme poljoprivreda je ostala ne samo glavni, nego i jedini oblik materijalne proizvodnje. Galija je i u rimsko vrijeme bila poljoprivredni svijet, a zbog prirode veleposjeda, ograničen promet dobara vršen je bez sudjelovanja neposrednih proizvođača. Osnovni razlog za promet dobara u galiji bila je opskrba vojske uz granicu. Barbarizacijom, germanizacijom Galije promet je smanjen. Nesigurnost Galije, neprestani ratovi i pljačke također pridonose privrednoj anarhiji koja je i uzrok i posljedica velikog smanjenja stanovništva i to najviše proizvodnog. Sve to dovodi do toga da su veleposjedi uglavnom postojali još samo u južnoj Galiji. Koliko je Galija bila romanizirana pokazuje i stanje crkve, ona je bila najromaniziraniji dio Galije i bila je organizacija koja je bila najviše u stanju nadživiti barbarizaciju, ipak ona poprima obrise germanskog utjecaja. Što se tiče društvene strukture u franačkoj, ona nije svugdje ista i s vremenom se mijenja. U Austraziji prevladava germanska plemenska organizacija, slobodno stanovništvo. Širenjem na jug Franačka djelomično nasljeđuje rimske strukture, tj. robove i kolone. Franačka osvojena područja smatra svojima u smislu da joj pripada dio proizvoda, a to znači da su pokoreni u položaju robova, ali ne robova rimskog tipa nego nečega što je blisko kolonatu. Seljaci su dužni obrađivati zemlju i novim gospodarima davati dio proizvoda (porez). Osvojene zemlje Franačka ostavlja u posjedu dotadašnjih proizvođača, a kao uživatelje proizvoda koje daju proizvođači imenuje pojedine Franke (plemenska aristokracija), ili ih kralj zadržava za sebe. To je razlog da se članovi kraljevske pratnje raseljavaju, odlaze na domene, dok obični Franci ostaju na zemlji koju obrađuju u sjevernoj i istočnoj Galiji. Pravni status neposrednih proizvođača ne zanima previše Franačku, pod uvjetom osiguranog davanja. To će biti i razlogom postupnog izjednačenja svih neposrednih proizvođača u statusu kolona, tj. slobodnih ali za zemlju vezanih seljaka. Pokoreni koji su još živjeli u plemenima zadržavaju svoju organizaciju, a njihova plemenska aristokracija postaje veleposjednik i vojni obveznik prema Franačkoj. Franačka tako ima slobodne ljude ponajviše u sjevernim krajevima i oni većinom održavaju plemensku vezu i unutarplemensku hijerarhiju, dok u ostalim krajevima postoje slobodni kod kojih su te veze uvelike nestale. Na bivšim veleposjedima postoje koloni i robove, postoje i dijelovi germanskih plemena koji su u statusu sličnom kolonatu, koji obrađuju zemlju bilo bivših veleposjeda, bilo zemlju koju su još naselili u rimsko doba. Sve to odaje sliku velikog šarenila položaja neposrednih proizvođača, a vlasništvo kao trajno i osigurano pravo skoro je nepoznato. Do glosatora (12. st.) prava na zemlju skoro da nemaju drugu značenje od posjeda i plodouživanja; kako za seljaka tako za veleposjednika, radi se samo o stupnju tih ovlaštenja. Do 12. st. pojam vlasništva skoro je nepoznat. Razlika u statusu neposrednih proizvođača samo je razlika u stupnju davanja. Franačka gotovo da ne poznaje tržište i promet

12

dobara. Novac je prije obračunska nego prometna jedinica. U nerodnim godinama seljaku oduzimanju i preko polovine uroda i ostavljaju ga bez mogućnosti da preživi, dok u godinama rodnosti izrabljivanje nema taj nečovječni izgled. Glad i ratovi često su izvor epidemija koje poput kuge iz 560. i 740. god. dovode do silnog pomora stanovništva. Prosječni ljudski vijek je 30 godina. Franačka je posve seljačka zemlja. Gradovi iz rimskog razdoblja su posve nestali, tj. postali su seljačka naselja ili samo kamenolomi za gradnju koja je skoro posve drvena. Drvo je skoro jedini građevni materijal. Kovine, uglavnom željezo koriste se ponajviše za vojnu opremu. Franačka se s vremenom kristijanizira, ali tek u 8. st. ona postaje kršćanska zemlja. Samostani se javljaju u 7. st. i postaju glavno rasadište prožimanja seljačkog života kršćanskim navikama. Od 9. st. postaju zaslužni za širenja nekih znanja i umijeća. Plemenska organizacija se uvelike raspala ili uprostorila potkraj 9. st. a sva šarolikost društvenih slojeva poprimila je izgled 3 odvojena reda: oratores, bellatores (miles), laboratores, tj. oni koji mole, koji ratuju i koji rade. Franačka rodovska aristokracija je kao zemljišna i službenička aristokracija (u 6. i 7. st.) preko beneficijarnog sustava (8. i 9. st.) evoluirala u vojnu aristokraciju (9. i 10. st.). Budući da vlast ima izrazito vojna obilježja, to su vršitelji vojnih poslova istodobno državna uprava, tj. u rukama vojnog sloja su sve poluge vlasti kao monopola nasilja. Naturalna privreda, niska proizvodnost, slaba naseljenost daju izrabljivanju vidljiv i vrlo grub izgled i to u tolikoj mjeri da se vlast izjednačava sa silom, tj. temelj legaliteta vlasti je faktičko posjedovanje monopola nasilja nad neposrednim proizvođačima. Dakle, u franačkoj su postojali sitni seljački posjedi u okviru plemenskog posjeda ili kao samostalni sitni posjed, te veleposjed. Veleposjede su uživali kralj, članovi kraljevske pratnje koji su ih dobili i kasnije, sve više crkva. Veleposjede su obrađivali koloni, robovi, pa i slobodni seljaci. Obdarenik koji je od kralja dobio posjed mogao je tim posjedom do 8. st. slobodno raspolagati za života, a nakon smrti taj posjed dijeli sudbinu njegove postale imovine. Tokom 7. st. stvara se novi veleposjed i to tako da raslojavanje unutar plemena dovodi do toga da se plemenska aristokracija smatra vlasnikom sve zemlje koju obrađuju njihovi suplemenici. I crkva stvara velike posjede i to tako da joj pojedinci daruju zemlju, ili ona pojedine zemlje počinje smatrati svojima, bilo da je sama obrađuje ili da seljake na toj zemlji smatra svojim štićenicima. Tako u osnovi postoje neposredni proizvođači (robovi, koloni, slobodni seljaci) i oni koji dobivaju dio priroda sa zemlje, to su vojska i svećenici. U sloju koji živi od rada neposrednih proizvođača najbrojniji je vojni dio koji se sve više profesionalizira (sve više postaje stalež) i koji vlast poistovjećuje sa svojim mačem. Sve je to u tolikoj mjeri da je feudalna država, država sile i to vojne. To je bila skoro posve vojnička država. 13.Ustrojstvo središnje vlasti? • KRALJ Franačka država je započela kao pobjeda franačkog plemena kojeg vodi plemenski vojskovođa u čija su udarna snaga ratnici plemena. Već tu imamo odnos između vlasti te kralja, plemenske vojske i plemena. Kralj je izabrani plemenski vođa; izbor je ograničen na kraljevski rod, jer kraljevske zasluge postaju zasluge kraljevskog roda. Sposobnost će pokazati koji od najbližih članova kraljevskog rida će biti kralj. Kralj ne određuje nasljednika, svi njegovi potomci nakon njegove smrti postaju kraljevi i stječu dio njegove imovine. Zato kraljevstvo Franaka ima više kraljeva, koji onda ratovima pokazuju svoje sposobnosti. Te borbe postaju sredstvo dokazivanja sposobnosti i zadobivanja vlasti u cijelom kraljevstvu. Kralj nema neograničenu vlast, on vlada po običajima svoga plemena i pomoću plemena. Plemenski običaj priznaje i zasluge drugih franačkih rodova, rodovske, odnosno vojne aristokracije, koja postaje i upravna aristokracija. Pored kraljevskog roda postoje i aristokratski rodovi koji s pokušajem uzdizanja kralja postaju branitelji franačke tradicije, te postižu da kralj pismeno te običaje prizna Ediktom Klotara II. 614. god. Aristokratski rodovi postaju posrednikom između kralja i plemena, tako da za kralja aristokracija postaje narod, a za narod aristokracija je kralj. Od 7. st. elevacijom vojska (aristokracija) na prijestolje uzdiže jednog iz kraljevskog roda bez obzira na jednakost ostalih članova kraljevskog roda. Tako izbor, usporedo s nasljeđivanjem postaje osnova kraljevske vlasti. Za franačke kraljeve kao i za obične ljude vrijede nasljedna pravila Salijskog, odnosno Ribuarskog zakona, tj. vladar je za svoje potomke otac kao i svaki drugi, njegova imovina je ostavina ni po čemu različita od ostavine bilo kojeg Franka. Ta imovina je oblik obiteljskog partimonija. Borba između načela nasljeđa i izbora nastavlja se i tokom 10. st. te na kraju u Francuskoj prevladava načelo nasljeđa, a u Njemačkoj načelo izbora. Smatralo se da elevacija, tj. čin kojim

13

se završava izbor od naroda, tj. velikaša jedini konstitutivni i državno-pravno značajan činilac, tj. elevacija je osnova legitimiteta kraljevske vlasti. samo legitimni kralj ima vlast, bannus. Banus je pravo narediti ili zabraniti pod prijetnjom kazne. Kraljeve zapovijedi ne mogu biti suprotne narodnom običajnom pravu, one moraju biti na opću korist. Kraljevski banus mogao se odnositi na pojedine, vremenski i prostorno određene odnose, tj. imao je svojstvo upravnog akta, pa takav banus zovemo upravni. Ukoliko je kraljeva naredba imala općenitiju prirodu, tj. svojstvo općeg pravnog pravila, prava, onda je to bio naredbodavni banus. Njime je kralj mogao regulirati nove, običajem neuređene odnose, ali donekle i one koje je običaj već normirao. Kralju banus pripada kao sredstvo zaštite mira, služi da se pojedinim osobama ili stvarima pruži posebna zaštita. Postoje i prirodni zaštitnici, to su staratelji. Ta starateljska vlast i zaštita zove se mundeburdium. Starateljska vlast pripada ocu nad ženom i djecom, odnosno rodu i plemenu nad svojim pripadnicima. Ali, postoje i oni koji su bez plemensko-rodovske i obiteljske zaštite: klerici, hodočasnici, Židovi, ljudi bez rodovskih srodnika, udovice i siročad ili bilo koji drugi slobodni čovjek. Za njih je kralj nešto poput plemenskog starješine kao opći jamac pravde i zaštitnik, on nad njima ima mundeburdium regis. Postoje 2 vrste kraljeve zaštite. Jedna je opća, dana putem opće naredbe, a druga je posebna, privatna, tj. ugovorena osobno putem simboličnog čina tzv. commendatio. Ova posljednja zaštita je osnova vazaliteta. Opća zaštita je davala štićeniku pravo da zahtijeva da se njegov spor konačno rješava pred kraljevim sudom. Možemo reći da je osnova sve kraljevske vlasti ugovor, tj. pristanak podanika. Stvara se običaj da kraljevi u više navrata traže (ponavljaju) prisegu podanike, Karlu Velikom podanici prisežu 3 puta, a njegovim nasljednicima i više. Povreda prisege je pravna osnova kraljeva prava da kažnjava podanike. Osnovno načelo u pogledu kraljeve imovine jest da ne postoji razlika između kraljeve privatne i državne imovine. Kralju je kao vođi i ratniku pripadao najveći i najbolji dio ratnog plijena. To je razlog da su rimske carske domene u najvećem dijelu pripale kralju. Zemlja, odnosno prirodi sa kraljevskih domena su osnova imovinske moći franačkih kraljeva. Ostali kraljevi prihodi su znatno nesigurniji. To su: godišnji darovi koje podanici uglavnom velikaši daju pri godišnjim skupštinama, kralju pripadaju globe ili njihov dio za povrede kraljevih štićenika, kralju su pripadale carine, odnosno sajmišne pristojbe na robu namijenjenu prodaji, tributi pokorenih te ratni plijen, i najzad obveza podanika da ugoste i omoguće dalje putovanje kralju kao i svima koji imaju kraljevo pismo. Sveukupno osoblje koje je stalno kralju na raspolaganju čini dvor, odnosno osoblje se zove palatini, domestici pa i comitatus. Najbitniji dio dvora je trustis regia, tj. kraljeva garda. Njima na čelu u ratu je kralj, a od 7. st. majordom. Za Karlovića nestaje majordoma pa sam kralj vodi gardu koja je sada regrutirana kao kraljevi vazali, beneficijari. Kad Franačka ima više kraljeva, svaki ima svoj dvor. Najvažniji dvorsku službenik je upravitelj cijelog dvorskog kućanstva kojeg u romaniziranim krajevima zovu maiordomus. On je ne samo upravitelj dvora, nego i kraljevske vojske, predsjeda kraljevskom sudu (od 8. st.), on je bitan u izobru kralja. Najprije majordoma postavlja kralj, ali od 7. st. on je izabranik plemstva. Od kraja 7. st. čast majordoma nasljedno pripada domu Arnulf, kasnije Karlović. Uz majordoma je važan službenik i comes palatii, tj. grof dvora, a njegova bitna služba je vođenje kraljevog suda, te s tim u vezi i svih kraljevskih naredbodavnih i normativnih poslova. Ovu službu najčešće su obavljali klerici. Važan službenik je i comes stabuli, tj. grof konjice, maršal. On je pod nadzorom majordoma, sljedeći važni dvorski činovnik je rizničar. Dvorskom kancelarijom upravlja referendar koji redigira i kraljevim pečatnim prstenom ovjerava sve kraljeve isprave. Među dvorjane bi trebalo uvrstiti i arhikapelana, tj. predstojnika dvorske kapele i dvorskog svećenstva. Uz kralja bitni organi vlasti su narodna skupština i sabor velikaša. • NARODNA SKUPŠTINA Franački ratnici svakog proljeća u ožujku se sastaju i ta skupština se zove Campus Martius. Na tim skupovima odlučuju kuda u ratni pohod. Skupštinu čine svi Franci, svi za rat sposobni muškarci. Uz konjanike ostali vojnici su pješaci. Kasnije kada je vojska postala više konjanička njezini pokretni su brži, te se od 755. skupština održava u svibnju i zove se Campus Maius. Te skupštine su po svojoj prirodi prije mjesto saopćenja negoli donoišenja odluke. Odluke skupštine mogle su biti različitog sadržaja: vojne, normativne, sudske, izbor itd. Ljudevit pobožni prestaje sazivati ove skupštine. Do 9. st. i druga germanska plemena (Alamani, Bavarci, Trinižani, Saksonci, Langobardi itd.) održavaju svoje plemenske skupštine pod predsjedanjem svojim plemenskih vojvoda. Zbog prirode prava i sudstva do 10. st. održavanje tih skupština je nužno, ne toliko zbog plemena, već zbog same države.

14

• SABOR VELIKAŠA (Placitum generale) Ova skupština održava se u proljeće. Na saboru velikaša sudjeluju velikaši cijelog kraljevstva (kasnije i crkveni) i oni se održavaju redovito još u vrijeme Karla Velikog; za Ljudevita pobožnog sabor velikaša se sastaje dosta neredovito (zbog ratova između kralja i sinova). Sabor velikaša raspravlja o svim pitanjima koja se tiču vlasti i države i već tada (pogotovo za slabih kraljeva) sve više postaje oblik ograničenja kraljeve vlasti. Širenjem Franačke sve je više smanjena mogućnost dolaska velikaša iz udaljenih krajeva, te je skupina velikaša sužena na franačko pleme iz Austrazije i Neustrije. Pored ove skupštine sastaje se i manji sabor dvorskog i obližnjeg plemstva. Ovaj skupština je često skup kraljevih pouzdanika, održava se na jesen i uglavnom je zbrajanje ljetnih ratnih pohoda i predviđanje za sljedeće proljeće. Obje se skupštine održavaju i katkad kombiniraju sa crkvenim saborom. I crkveni sabor saziva kralj, a na njemu vijećaju samo biskupi. Često se navodi da po ustavu, običajima saborima velikaša ne pripada pravo predlaganja, odnosno da kralj nije bio dužan pitati sabor za savjet. Zbiljska uloga savjeta plemstva može biti ocjenjena samo ako ju se promatra u odnosu prema vojnoj moći i prema tome koliko kralj vojskom gospodari. Iz sabora dvorskog plemstva razvit će se curia regis kao skup državnog plemstva. 14.Vojno i upravno ustrojstvo? U temelju uprave i sudstva je pleme i vojska, a različitost u pogledu plemenske organizacije ima za posljedicu razlike u upravi i sudstvu. Uprava postoji skoro jedino kao vojna uprava, a s vremenom preuzima i sudske nadležnosti. Vojska (uprava) i sudstvo u Franačkoj uvelike su različiti u germanskim i romanskim krajevima. U germanskim su oni plemenski, a u romanskim uglavnom teritorijalno-rimski. Razlike između romanskih i germanskih krajeva su takve da je to vidljivo i u nazivu za slične upravne i sudske organe. Najveće teritorijalne jedinice su vojvodine, ali cijela Franačka nikada nije bila podijeljena na vojvodine. Vojvoda, dux je upravitelj vojvodine, a to znači vojni zapovjednik i vođa vojske vojvodine. Vojvodine su bile različite i po veličini i po svojoj prirodi. Nekada (rijetko) su to teritorijalne jedinice, ali najčešće su to vojne jedinice koje se podudaraju sa plemenima (tirinčka, alamanska, švapska, bavarska, ribuarska, britska, saksonska, itd. vojvodina). Plemenskim vojvodinama upravljaju nasljedne plemenske vojvode, one imaju svoje narodne skupštine, svoje plemstvo i sabor velikaša, svoje plemensko pravo, a niži službenici su zavisni od plemenskog vojvode koji je i zapovjednik vojske svoje vojvodine. To je osnova samostalnosti vojvodina, i to u tolikom stupnju da ugrožava jedini oblik jedinstva Franačke, vojno jedinstvo. Činilo se da je Karlo veliki dokinuo samostalnost plemenskih vojvodina, a ipak kasnije, krajem 9. st. naročito u germanskim krajevima, ponovo se javljaju plemenske vojvodine. Manje jedinice od vojvodina su grofovije. Krajem 8. st. bilo ih je oko 700. Grofovija je vojna jedinica, ali u romanskim krajevima grof obavlja i upravne i sudske poslove koje u grofovijama gdje se održala plemenska organizacija grof ne obavlja. Ta razlika počinje nestajati krajem 8. st. Grof je izvršitelj svih kraljevih (odnosno vojvodinih) nadležnosti na području grofovije. Slabljenjem plemenske veze i nadležnosti jača državna, a to znači i grofova nadležnost. Kraljevi nastoje u grofovijama stvoriti subjekte koji bi izmicali grofovoj nadležnosti i bili oblik neprestane kraljeve prisutnosti u grofoviji. Sredstvo toga postaju ne samo upravitelji kraljevih domena nego i kraljevi vazali i biskupi koji su bili neposredno podložni kralju, a ne grofu. Kraljevi za grofove imenuju članove svoje pratnje, a oni su zapravo stranci u grofoviji. Stoga već od 7. st. (edikt Klotara II. od 614. god.) grofove moraju imenovati iz kruga lokalnih moćnika. Kao oblik plaće grof dobiva beneficij, a to je često neka od kraljevih domena. Grofovska služba od 9. st. postaje nasljedna tako da cijela grofovija postaje oblik vlastelinstva, tj. oblik feuda koji pripada obitelji kao patrimonij i na kome oni vrše poslove vlasti. S time se stvara razlika između vlastelinstva, tj. feuda u kojem ovlaštenik ima banus i nižih feuda u kojima ovlaštenik ima samo pravo na daće od neposrednih proizvođača. Da bi nadzirali grofove Karlovići šalju svoje pomoćnike, missi dominici (dvorski izaslanici). Obično idu 2 missa, jedan koji nadzire svjetovne , a drugi (obično biskup) duhovne kraljeve službenike i vazale. Missi pri tom obiđu i susjedne grofovije, te se to područje njihova nadzora počinje zvati missatica. Rad missa je uređen i posebnim kraljevim uredbama, to su capitularia missorum. Da bi na putu bili sigurni imaju vojnu pratnju koja im služi i za to da neposlušne grofove i oružjem pokore. Missi su rad grofova preispitivali tako što su sazivali skupštine naroda, tu su iznosili ne samo kraljeve odluke, nego i saslušavali narodne pritužbe protiv grofova, pa i dijelili pravdu (oblik kraljeva suda u provinciji). U missima treba vidjeti početka

15

putujućih sudaca. Služba missa kasnije nestaje zbog otpora lokalnog plemstva. Grof kao kraljev službenik i sam ima pravo banusa; on ubire onaj dio novčanih globa koji pripada kralju, a dio, oko 1/3 pripada njemu. Grofovi graničnih grofovija imaju višu vojnu vlast, pa ih zovu markgrofovi. U 7. st. u nekim (romanskim) grofovijama postoji grofov zamjenik vicecomes, a u 9. st. imaju ga sve grofovije. Najniža organizaciona jedinica je centena (u germanskim krajevima) ili vicaria (u romanskim krajevima), u grofoviji ih ima od 3 do 8. U germanskim krajevima centene su rodovske jedinice (sela), a vicariae su uvelike teritorijalne jedinice. I jedna i druga su uglavnom oblik sudskih jedinica i oblik narodnog sudovanja,. To su područja istog pravnog običaja (plemenskog ili teritorijalnog), koga narod zna i prema kome sudi. Glavni organ je skup svih slobodnih muškaraca toga područja, a oni su i vojnici, thing, mallus. Mjesto i vrijeme sastajanja je običajno (6 do 9 puta godišnje) iako postoje i izvanredna sastajanja tog skupa. Skupština ima svog predsjedatelja, centenara, tj. vicara, a nazivaju ga i thunginus. Čini se da je sve njih birao narod. Skupština pri savkom suzđenju bira od prisutnih 7 koji poznaju običaje i koji imaju ugled čestitih ljudi, te koji će biti nepristrani u sporovima koji su predmet odlučivanja. Ovih 7 rachinburga su kao vrsta živog kodeksa koji trebaju narod uputiti u običaje , da predlože presudu koju će skupština donijeti, a proglasit će ju predsjedatelj skupa, thuningus. I ovdje nije bilo ujednačenosti. Gdje je prisutnija plemenska organizacija (Alamani, Bavarci, Saksonci, Firiz itd.) ona zadržava svoje plemenske posebnosti do 9. st. Slabljenjem plemenske veze sudska organizacija poprima sve više prostornoobičajna, ali i državno-upravna obilježja. Jer pretpostavka narodnog sudovanja je sudjelovanje naroda u njemu. 15.Barbari i njihove zajednice Rimski i grčki naziv barbar označavao je ljude niže kulture, uglavnom svaki stranac. Na prostoru Europe riječ barbar se izjednačava s riječju German. To je bio narod na stupnju plemenske zajednice i sa tek početnim tračkom raslojavanja, sa izdvajanjem plemenske aristokracije i pojavom patrijarhalnog ropstva (od ratnih zarobljenika). Što se tiče društvene organizacije, to je bio stupanj vojne demokracije. Postoji plemenska skupština svih ratnika, plemensko vijeće rodovskih starješina, plemenski poglavica kojeg rimska vrela nazivaju kralj, te izabrani vojni vođa. Pradomovina Germana je na prostoru između Rajne i Odre, a skupine Germana nalazimo i na rimskom državnom prostoru već u Augustovo vrijeme. Rim ih već zarana uključuje u svoje legije, jer su hrabri ratnici, te već u 2. st. rimska vojska ima germansko obilježje. Najveći i najžešći val germanskog naseljavanja u carstvo pokrenuli su Huni 375. god. Dok su Germani kao legionari plaćenička vojska, kao plemenska vojska su umjesto pleća dobivali zemlju koju njihovo pleme uživa. I kao što je Rim svojim, naročito bivšim vojnicima davao zemlju, tako je sada tokom 4. st. daje germanskim plemenskim ratnicima. Ishod tog razvoja je Zakon iz 398. god. kojim rimski carevi braća Arkadije i Honorije naređuju rimskim zemljoposjednicima da plemenima kojima je država odobrila naseljenje moraju ustupiti dio svoje zemlje. Kako će uživati dobivenu zemlju, pleme odlučuje samo. Na području sjeverne Galije germanska plemena Salijski Franki zemlju uživaju sami, a u južnoj Galiji i u Italiji Germani uživaju zemlju dijeleći je sa zatečenim stanovništvom. Dobivenu zemlju su germanska plemena dijelila prema svojim plemenskim pravilima, a to znači prema stanju unutar plemenske organizacije. Plemena u kojima je započelo raslojavanje u obliku vojne aristokracije i naglašenije posebnosti obitelji, zemlju dijele po obiteljima, a najviše i nabolje zemlje zadržava plemenska aristokracija. Plemena koja su na nižem stupnju, tj. bez naglašenije unutarplemenske slojevitosti, ne pristaju na udjelno uživanje zemlje, oni traže cjelovite dionice koje obrađuju zajednički. Treba istaknuti da rimska država nije priznavala pravo vlasništva na provincijalnom zemljištu, tj. sebe je smatrala vlasnikom te zemlje i to je osnova njezinog prava na porez, zemljarinu. Pojedinci su mogli steći potpuno, trajno i nasljedno vlasništvo zemlje samo u Italiji i u onim provincijama koje su dobile privilegij ius Italicum. To je razlog da zemlje koje su imale to pravo, do 4. st. nisu opterećene porezom. I Germani su dobili pravo naseljenja, a zemlju su dobili na uživanje pod uvjetom poreza kojeg daju u obliku određenog broja ratnika. Što se tiče samih Germana za njih je skoro svako posjedovanje ponajviše činjenica koja nije ni osobito trajna ni sigurna, a ona traje koliko i snaga koja ju štiti i osigurava. Njima nije blisko uživanje zemlje shvaćati kao trajno i od države osigurano vlasništvo, jer je njihova poljoprivreda još polunomadskog tipa, tj. oni sami napuštaju zemlju nakon nekoliko godina, kada im se čini da je neplodna zbog iscrpljenosti. Zato kada Germani postaju slobodni, u času propasti rimske vlasti, fakat uživanja zemlje i ne izaziva nikakve pravne promjene.

16

Svaki suplemenik German služio je u plemenskoj vojsci, bilo da je bio član pratnje plemenskog vođe, bilo da je u redovima svih ratnika plemena. Udarni dio plemenske vojske obično je konjica, a kao najzaslužniji za ratni uspjeh dobivaju najveći i najbolji dio plijena i zemlje. Kada su Franci osvojili Galiju onda su članovi pratnje kao najzaslužniji dobivali carske domene na uživanje. Domene su obrađivali koloni, robovi. Koloni, tada već pravno vezani za zemlju su poluslobodni i njih Germani zovu liti. Ti liti su vjerojatno nastali na razne načine: to su bili ne samo koloni, već i vjerojatno svi zatečeni kao obrađivači zemlje, jer Germane nije zanimala istančana pravna razlika u statusu neposrednih proizvođača. Za pobjednike svi su oni zarobljeni, dakle bliski ropstvu. Kako germanske plemenske vođe, tako i članovi pratnje kad su dobili te zemlje koje su obrađivali zavisni ili poluzavisni proizvođači, oni su dobili prihod u faktično uživanje. Sto se tiče ratnika koji sudjeluju kao vojska plemena, kao masa, oni kao takvi dobivaju zemlju. Ne treba preuveličavati niti vrijednost zemlje niti institucija. Vrijednost zemlji daju obrađivači, a njih je tada manje nego zemlje. Samo posebno dobre zemlje mogu postati predmet izuzetnih želja moćnika. U tom svijetu plemenskog običaja i morala, ratnička čestitost i vjernost temelj je odnosa među pojedincima-ratnicima, a ne odnos nadređenosti bez obzira na plemenski moral. Kralj je neodvojiv od ratničkog i moralnog ugleda, a taj njegov ugled brani i predstavlja privrženost članova njegove pratnje, koji su još uvijek vezani uz njega koliko i uz svoje rodove i pleme. Tako ta dvostranost odnosa između kralja i njegove pratnje, a preko nje i suplemenika poprima oblik običajnog ugovornog odnosa, odnosa u kojem svaka strana ima prava i obveze, ali iznad kojih kao mjerilo ostaje pravo koje izvire iz običaja kao ratničke i plemenske pravde. Članovi pratnje dobivaju zemlje od kojih žive, a oni svoje zasluge za kralja i zajednicu dokazuju snagom kojom sudjeluju u ratu i sa brojem ljudi koje izdržavaju u koje prinose u ratnički ulog. Tako kraljevi vazali počinju sa svoje strane izdržavati prihodom sa zemlje ljude koji postaju njihova pratnja. Veza vazala i kralja je običajna, plemenska, osobna i traje koliko i osobni odnos. Osobni odnosi su promjenjivi koliko i okolnosti. Plemenska kohezija i kao osnova kralj-vazal postaje nedovoljna, treba ju zamijeniti novom, međutim to nije moguće jer je plemenska kohezija još uvijek uvelike prisutna, ali sada na nižoj, zbiljskijoj razini između plemenske aristokracije (uglavnom vazali) i njihovih rodova. Tečajem 7. st. Franačka daje izgled rastočenog konglomerata rodovskoplemenskih jedinica. To je doba kada na zapadu crkva zauzima praznine koje je ostavila sve odsutnija plemenska svijest, sve naglašenija pojedinačnost, sve prisutnija društvena slojevitost, sve prisutnija svijest o imetku kao mjeri sposobnosti i razlike. Crkva tada poseže za rimskim poimanjem prava i države, za kršćanskom ekumenom i njenom cjelovitosti u odnosu prema nadirućem islamu. Trebalo je samo spojiti te postojeće, a dotad nepovezane institucije vazalitet i beneficij. Vazalitet kao ugovorni, privatno-pravni odnos, kao osobna vojna služba koji je dobio svoje jamstvo beneficij. Zemlja je dana kao beneficij, kao plaća u plodinama, kao osnova za život onom o dotle dok se vojnik-konjanik odaziva kraljevom pozivu u rat. Osobna veza ostaje u tom odnosu, ugovoru, a zemlja kao beneficij kao dar do opoziva koji je također uvjetan, obje strane imaju prava i obveze uz uvjete. Prava i obveze su različite za stranke, a neispunjenje obveze jedne strane oživljava nejaka prava druge strane. Pa ipak, franačko društvo i vladajući sloj bilo je još daleko od zaborava obiteljske krvi i nasljeđa u samom službenom odnosu i daleko od spoznaje o državi kao instituciji koja ne bi bila isto što i osoba njenog nositelja i koja je trajna. Dolazi do nove barbarizacije, Franačku je preplavio novi germanski val, Normani, a sprega vazalitet-beneficij opet je počela pucati. Vazalitet je oslabljen obiteljskim nasljednim beneficijem. Vazalitet je postao ugovorno imovinski, obiteljski patrimonijum (očevina, obiteljsko nasljedno dobro). Tako se posve približio privatno-pravno imovinskom ugovornom odnosu, a vlast rimskom pojmu vlasništva. Takav posjed kao osnova egzistencije, uživanje koje je vezano uz određene službe, koji je nasljedan, odnosno koji se stječe ugovorom koji za obje strane rađa prava i obveze, takav posjed u 10. st. počinju nazivati feuda, a njegovo uživatelja feudalac. Tako je europski feudalizam rođen ne samo kao činjenica, nego i po imenu. Proizvođačko poljoprivredna klasa povlači se iz vojne obveze i oni izdržavaju vojnike-vazale. Vazali im osiguravaju slobodu, tj. drže ih u pokornosti. Feudalcu više ne trebaju robovi, nego je bitna obrada zemlje, tj. naturalno davanje. On kao ratnik koji ratuje ne bavi se poljoprivrednom organizacijom, i spreman je svakom proizvođaču priznati obiteljsko dobro uz uvjet naturalnih daća. Njega zanima daća, a ne pravni status neposrednog proizvođača. Treba mu stalnost radne snage i zato mora neposrednom proizvođača vezati uz zemlju. U razdoblju 10./12. st. ropstvo uglavnom nestaje kao i slobodni seljaci, a neposredni proizvođači izjednačeni su u statusu kmeta. Slobodni seljaci su na različite načine uključivani u feude, tj. pretvarani u kmetove. U malom broju, daleko od feuda, obično na lošijoj zemlji, slobodni seljaci su se zadržali tokom cijelog feudalnog razdoblja kao tzv. alodijalci.

[email protected] petak, 7. studeni 2008

17